Opis:

Knjigom Descartes (Nauk – Osoba – Utjecaj), kasni Cassirer vraća dug Descartesu, čija mu je filozofija, kao predvorje transcendentalizma, od najranijih početaka služila kao motiv vlastita mišljenja. U velikih je mislilaca snažno spojeno ono biografsko s idealnim, ono subjektivno s objektivnim, tako da je, prema Cassireru, bitna zadaća svakog prikaza života nekog velikog mislioca proslijediti to, kako se individualnost sve čvršće stapa s njezinim djelom i u njemu se prividno posve gubi, te kako ipak njezine osnovne duhovne crte ostaju u djelu očuvane i tek putem njega dospijevaju do jasnoće i vidljivosti.

Našavši se u emigraciji pred nacizmom, koja će postati doživotna, Cassirer je posebnu pozornost posvetio reflektiranju uvjetovanosti filozofskih projekata općedruštvenim danostima, te je za njega, u tim okolnostima, mnogo toga, što mu je prije vrijedilo kao samorazumljivo, postalo problematičnim. U tom gubitku uporišta mogu se tražiti korijeni njegova novog viđenja Descartesove filozofije viđenja koje više ne pretendira na to, da presuđuje, nego se zadovoljava time, da razumije. Ne smije se smetnuti s uma ni biografska paralela švedskog egzila: i Descartes i Cassirer svoje drugo utočište našli su u zemlji medvjeda, među stijenjem i ledom. A nije slučajno ni to, da je svojega Decartesa Cassirer objavio baš u Stockholmu (1939. g.), tamo, gdje je i umro Descartes (1650. g.). Dug Descartesu! I ujedno – svjedočanstvo o transformaciji vlastitog samorazumijevanja kao filozofa.