Opis:

Gončarov Ivan Aleksandrovič, ruski romanopisac (Simbirsk, 18. VI. 1812 – Sankt Peterburg, 27. IX. 1891). Završio studij književnosti na Sveučilištu u Moskvi 1834. Obnašao više dužnosti u državnoj službi. Sudjelovao u ekspediciji admirala E. V. Putjatina na vojnoj fregati, s kojom je obišao svijet od Engleske, preko Afrike, Kine do Japana, vrativši se kopnom preko Sibira (putopis Fregat »Pallada«, 1855–57). Od 1856. cenzor, urednik službenih novina. Kao umirovljenik bavio se književnom kritikom. U romanima Obična pripovijest (Obyknovennaja istorija, 1847), Oblomov (1859), Ponor (Obryv, 1869), pozornost je posvetio karakterima kao nositeljima određenih društvenih težnji. Predstavnik je građanskog aktivizma, suprotstavljena vlasteoskim (romantičarskim) idealima, ali i »nihilizmu« 1860-ih (Mark Volohov u Ponoru). Iako je ponekad poetizirao ženske likove, dosljedan je realist, osobito u opisu karaktera i njihove vanjštine te socijalnih motiva. Zbog simboličke dimenzije njegovih karaktera D. S. Merežkovski smatrao ga je pretečom ruskog simbolizma. Simbolom je postao i karakter »suvišnoga čovjeka« Oblomova, darovita vlasnika »Oblomovke« – imanja koje mu nosi prihode, pa prepušten sluzi Zaharu može ostati u dokolici. U Oblomovu je ruska kritika 1860-ih vidjela optužbu parazitizma i apatije ruskog »ladanjskog« plemstva (N. A. Dobroljubov, Što je oblomovština?), ali je kasniji socijalni razvoj Rusije samo potvrdio kako je Oblomov zapravo »vječni tip« svjetske književnosti.