Opis:

A kada se nad ovo selo, i cijeli ovaj tužnjikavi posavski kraj polako krene spuštati prvi zimski sumrak, kada na cesti, na kojoj se uhvatila tanka kora leda, putnik povratnik ugleda polupijanog biciklista s krznenom kapom na glavi, u kožnom kaputu, kako u gumenim čizmama okreće zahrđale pedale bicikla, ljuljajući se na biciklu kao na nekoj čudnoj spravi iz prahistorijskog zabavnog parka, riskirajući tako da ostane pometen od jurećeg vozila, kada putnik povratnik ugleda još i kako na stražnjem sjedalu bicikla, na takozvanom bicikl tregeru biciklist vozi užetom privezanu prtljagu—polegnutu vreću krumpira, još bolje, bocu plina, ili zaklano malo prase, takozvanog ranjenika, tada se najednom osjeti kao da mu je netko u ruke stavio ključ uz pomoć kojega se otvara tajna brava mitologije ovoga kraja, svojevrsnog Vitebska, kraja u kojemu se—a to su omiljene riječi putnikove, koje u njemu bude osjećaj dubokog pripadanja nepoznatoj, mračnoj pradomovini—za jastuk kaže vankuš, za ždrijebe cujzek, za haljinu klajda…
I taj se kraj, s ovim noćnim zimskim biciklistom kao simbolom, kao arhetipom i nosiocem svih suštinskih životnih i metafizičkih značenja, ovdje ne završava, već se taj označitelj produžava sve uzduž toka rijeke Save, sve negdje tamo do njenog ulijevanja u Dunav gdje se proteže ova slika i ovaj sudbonosni prizor, a zatim se uz Bosut, Tisu, Begej, Brzavu i Timiš penje prema mađarskoj granici, nastavljajući prema drugim ravnicama Češke, Hungarije i Rumunije…