Opis:

Ovo djelo, neveliko po obujmu, predstavlja neku vrstu okosnice Kantovog učenja.

Kant svoju etiku konstruira služeći se srodnim idejama poput „dužnosti”, „poštovanja”, „zakona”, kategoričkog nasuprot hipotetičkim imperativima i vjerovanjem da jedinu stvar na svijetu koja je bezuvjetno dobra predstavlja dobra (jer je autonomna) volja…

Volja je dobra onda kada poštuje načela autonomije, odnosno, kada svoj zakon uzima isključivo iz same sebe; a to znači kada slijedi prethodno navedene principe. Takva volja je autonomna. Ako volja uzima zakon izvan sebe same, onda je heteronomna; ona time žrtvuje i autentičnu etiku te vlastitu slobodu. Kant smatra kako je ljudski razum sposoban osjetiti bezuvjetni autoritet moralnog zakona te kako je ljudska volja sposobna odbaciti sve alternative koje se s ovim zakonom ne slažu. I zaista, kod Kanta je vrlina definirana kao dužnosti koje su „čvrsto usađene u karakteru”.