Opis:

Jagna Pogačnik književne kritike, eseje i rasprave objavljuje od 1989. u brojnim novinama i časopisima te na Hrvatskom radiju. U ovoj knjizi sabrani su tekstovi nastali u posljednjih petnaestak godina u kojima se bavi pojedinim opusima istaknutih pisaca, knjigama koje su obilježile svoje i ušle u buduće vrijeme, pojavama na književnoj sceni u doba poraća i tranzicije.

Knjiga naslov "Kombajn na književnom polju" duguje najvećem ciniku hrvatske književnosti, Daliboru Cvitanu. Naime, kada je negdje sredinom 1990-ih Jagna Pogačnik nakanila pisati tekst o Daliboru Cvitanu shvatila je da ima blokadu jer je uvrijeđena njegovim stavovima iz eseja Čovjek-zrno i čovjek-kombajn, u kojem je književne kritičare svrstao u reproduktivce: kombajne. Naposljetku mu je ipak oprostila – nakon što je pročitala esej Julijane Matanović u kojem je napisala da pristaje biti "ne samo skupljač žetve", nego i kako je svjesna "da i pooslije prolaska najsavršenijeg kombajna na polju često mogu ostati ležati nepokupljena i ona najkvalitetnija zrna" te odlučila "paljetkovati žito, kako se taj posao naziva u Slavonaca i ići poslije mnogih i, u ovom slučaju kao organizator smjene, ublažavati propuste".

U knjizi se nalaze tekstovi koji pokazuju glavne tematske, žanrovske i naraštajne preokupacije "kombajna" koji knjigu potpisuje. Premda je autorica posve svjesna da je posljednjeg desetljeća struka i čitatelji uglavnom percipiraju kao svojevrsnu naraštajnu kritičarku generacije koja se afirmirala u drugoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća, u svoju obranu ovdje im nudi tekstove koji nisu bili objavljivani u tiražnim medijima, pa su samim time možda ostali na margini ili barem manje primijećeni. Znanstveni zbornici, časopisi, radijske emisije, knjige drugih autora kojima su trebali predgovori i pogovori, pružali su gostoprimstvo koje nije zloupotrijebila.

Fantastika u hrvatskoj književnosti od 19. stoljeća do danas, klasici hrvatske proze, novi rukopisi suvremenika i, dakako, neki fenomeni koji su obilježili domaću proznu scenu u nedavnoj prošlosti, bili su predmetom njezina interesa i – kombajnskog posla. Sada su pred vama, nepromijenjeni i onakvi kakvi su bili, neki od njih mladalački zaneseni, neki više„knjiški". Iskreno je priznala da je knjigu objavila zato što i sama ponekad želi biti "zrno" za neki "kombajn".

Predano, marljivo, temeljito kritičarka je skupljala svoja "zrna", ali imajući na umu da je književna kritika, kao i njezin predmet – književna djela, ponajprije namijenjena čitatelju. Stoga su njezini tekstovi pitki i bez suvišnog akademskog hermetičnog diskursa, široko zahvaćaju teme i pojave, pružaju uvid u referentna djela, ali pritom se autorica ne libi iznijeti i vlastita stajališta.

Baš kao da je slušala predavanja jedne američke sveučilišne profesorice koja je studentima zabrinutim za status književne kritike rekla: "Nemojte da vas brine to što jest ili nije književna kritika i ima li još književni kritičar neku ulogu u društvu. Just do it."