Opis:

Johan Huizinga, nizozemski kulturni povjesničar i mislilac (Groningen, 7. XII. 1872 – De Steeg, 1. II. 1945). Profesor u Groningenu (1905–15) i Leidenu (1915–42), predsjednik filološko-povijesnog odjela Kraljevske akademije u Amsterdamu. Za II. svjetskog rata u njemačkom zatočeništvu. Stručnjak za indijsku književnost i kulturu, ali je svjetsku slavu stekao svojim radovima iz srednjovjekovne kulturne povijesti (Jesen srednjega vijeka – Herfsttij der middeleeuwen, 1919). Kako bi prikazao duhovno stanje pojedinih povijesnih razdoblja, Huizinga je posezao za svim raspoloživim vrelima: književnim i umjetničkim dokumentima, osobnim dopisivanjem, dnevnom kronikom, analizom jezika i sl. U svojim kulturnopovijesnim radovima istraživao je »stil života«, koji je držao za srž razumijevanja svake kulturne epohe. Protivio se grubim shemama povijesnog determinizma te isticao estetičnost kao jednu od temeljnih vrijednosti u proučavanju pojedinih civilizacija. U svojem glavnom filozofskom djelu Homo ludens (1938) civilizaciju shvaća kao cjelovit i osmišljen izraz djelujućih činitelja: igre i konvencije. Mislilac i povjesničar koji je obilježio daljnji razvoj povijesne znanosti i njezin okret prema proučavanju tema iz svakodnevlja, iako katkad kritiziran zbog površnosti i poopćavanja. Ostala značajnija djela: Nizozemska kultura u XVII. st.(Holländische Kultur des siebzehnten Jahrhunderts, 1933), U sjeni sutrašnjice (In de schaduwen van Morgen, 1935).