Opis:

Da je povijest drukčije potekla, ili barem da rat nije krenuo iz Beograda, Mirko Kovač vjerojatno bi ostao u tom gradu, koji mu je stajao kao savršeno iskrojeno odijelo, a svoje knjige niti bi naknadno redigirao, niti bi ih jezično preuredio i prepjevao u hrvatski jezični standard. Za takvo što, naime, pisac ne bi imao vremena. Također, da nije prihvatio da mu karakter bude sudbina, ili da – sljedstveno kršćanskoj mitološkoj matrici, koja mu je bila bliska i s kojom se često služio – nije spremno ponio svoj križ i emigrirao ne samo u Rovinj i u Hrvatsku, nego iz Beograda i Srbije, te iz srpske kulture, koja ga je formirala, obogatila i ojačala do snage silnoga pisca ovih jezika, Kovač se uopće ne bi bavio svojim starim knjigama. Za takvo što, naime, ne bi imao vremena. I još: da nije u njemu bilo potrebe da se tako temeljito i cjelovito odriče onih koji su se Boga odrekli, i da – kao rukavom sa zamagljenog prozorskog stakla – nije prebrisao Istočnu Hercegovinu iz svoga svijeta, ne bi nanovo, u drugome jezičkom okviru i osjećaju istoga svog jezika, pisao “Uvod u drugi život” i “Vrata od utrobe”. Ne bi, jer za takvo što ne bi imao vremena. (Ali da ovaj Bog ne ostane u zraku, da visi, nerazumljiv, ili krivo upućen. Kovač, iako vjeran kršćanskoj legendi, vjernik nije bio, niti se u vjeri ukopao, kako u književnosti, tako niti na rovinjskome groblju, pa bi se moglo reći da je u konvencionalnome smislu bio ateist. Ali ono što su zatajili i čega su se odrekli oni zbog kojih je otišao iz Beograda i iz Istočne Hercegovine, njemu je bilo vrijedno koliko i vjerniku Bog. Pa zašto to onda i ne nazvati Bogom?)