Opis:

Diskurs Leonide Kovač je eksplicitan i direktan, gotovo tjelesan. On ispunjava i remeti prostor. Njena teorija oponaša rad performativa, djelatna je. Odigrava se u jednom trenutku i na jednom mjestu izgovaranja/izricanja. (…) Njen diskurs nastaje na baštini poststrukturalističke transgresivne tekstualne produkcije: Lacana, Foucaulta, Kristeve, Deleuzea, Guattarija, Baudrillarda i mnogih drugih. Neosporan je utjecaj slovenske lakanovske teorije i psihoanalitičkog interesa za društvenu performativnost. Kada pristupa umjetniku (subjektu/objektu) promatra ga kroz kontekstualne mogućnosti udvajanja, skrivanja i proizvođenja identiteta. Djelo je nešto što funkcionira kao simptom: pokazna kritička pojavnost (neprisilna) reda Realnosti, Simboličkog i Imaginarnog. Zato ona vraća u postmoderni diskurs frazeologiju avangarde, politike i ekscesne realnosti: subverzija, kretanje kapitala, pozicija moći, promjena načina percepcije, prijestup, simbolički sistem, uzurpirana stvarnost, digresije, uokvirenje, nemoguće…