Opis:

U više od dvadeset godina redigiranja i lektoriranja u Večernjem listu najteži odgovor na dvojbu u pisanju, sa svakim novim naraštajem novinara, bio mi je Može se pisati i ovako i onako. Jednom sam čak rekla da se može pisati i nikako kad već govorimo i pišemo svakako. Jezik nam je neprestano na udaru izama, nekoć srbizama, a danas anglizama. Imam osjećaj kao da ne možemo biti svoji u svojem jeziku, kao da pribježište uvijek tražimo u susjedovu dvorištu. Čini nam se da je uvijek i ljepše i bolje ono što imaju drugi, a zaboravljamo da vlastito trebamo njegovati kako bi se drugi divili onomu što smo uzgojili.
Posla je u našem jezičnom vrtu i previše. Korov u obliku anglizama ukorijenio se i u govornom i u pisanom jeziku. Ne trebamo ići dalje od jutarnje kave, od prvih radijskih i televizijskih vijesti. Ako u novinskim naslovima i tekstovima ne zaleprša kakav party, evenl, stage ili cluster, kao da toga dana nismo ništa ni pročitali. Ajezik nam se lomi, povija, doima se poput stabla koje bi i slab vjetar mogao iščupati s korijenom. Možemo li ipak nešto učiniti i obogaćeni i samopouzdani reći da može i jedno i drugo a da pritom budemo sretni zbog više mogućnosti, umjesto što se iscrpljujemo raspravama u kojima se ponavljaju jedna te ista. nepotrebna pitanja (neću i ne ću).