Opis:

“Cijeli život sam se mučila sa dijetama, kalorijama, debljala se, smršavila, bila bolesna, i nikako nisam povezivala u glavi svoj život, ono što mi se događa i ono što jedem. Znam da sam mrzila povrće od malena, da su me tjerali da jedem kuhano i “sa žlicom”, a da sam ja postala mesožder, čija je omiljena hrana bila – pečenje, krumpirići, gibanica, krvava jetrica i rezanci sa sirom.

Jedino što me je nekako spašavalo, a da to nisam ni znala, je bilo moje obožavanje voća …. u gradovima gdje sam živjela i studirala ili bila samo avanturista, nisam imala novca za restorane niti sam voljela kuhati, pa sam živjela na voću. To što sam se tamo dobro osjećala, imala energiju i nisam bila bolesna, pripisivala sam ljepotama Pariza, Sydneya i Stockholma, ni ne pomišljajući da se zahvalim na svome zdravlju upravo tom jeftinom voću ….. uostalom, tada nitko nije govorio o zdravoj hrani, a vegetarijanci su bili kao sekta, isto kao i fanatični makrobiotičari …. istina, u Australiji sam dvije godine bila zdrava, ten mi je bio savršen, kosa živa i gusta, moja crijeva, iscrpljena operacijama u djetinjstvu i naviknuta na laksative, odjednom su sama radila, a ja sam sve to pripisivala blagodatima mora i klime. Dvadeset godina kasnije, moje tijelo, iznureno i iscrpljeno, loše desetljećima hranjeno odlučilo je da prekrati sebi muke i umrijeti.

Građanski rat u mojim stanicama je počeo i ja sam oboljela od raka. Prošla sam kroz agresivne i barbarske metode medicine, i kad su završili sa mnom, bila sam invalid – bez pljuvačnih žlijezda, bez epiglotis, iščupanog grkljana, trajno opale kose od gubitka težine i stresa, mrtve kože, s imunitetom na nuli, starica kojoj su ispadali zubi od radijacije i kemoterapije, i čija krvna slika se ničim nije mogla popraviti. Krenula sam kao i svi, sa idejom, jaka hrana će me osnažiti – udarila sam po mesini, kajmaku, siru, slanini i jetrici, i napravila još gori kaos.

Pojavio se nižim izazvan kolesterol, a krvna zrnca se uvećavala u milimetrima …. i onda, slomljena depresijom, ne na rubu, već na dnu živčanog sloma, obratim se čovjeku koga znam deset godina i koji je trajno zdrav, i sve mlađi i vitalniji svake godine, za koga sam znala da se čudno hrani, ali nisam se nešto unosila u to, s molbom da mi otkrije svoja znanja. Tog dana je počeo moj preobražaj, putovanje u sasvim novi svijet, svijet trajnog zdravlja, svijet budućnosti, svijet koji je oduvijek bio na dohvat ruke, svijet prirode, istine, prave životne radosti i ljubavi prema sebi. Nisam ni sanjala da ću promjenom prehrane promijeniti cijeli svoj svijet, od razmišljanja do vrijednosnih krvnih žila, od ponašanja do karaktera.

Bitno je znati da prehrana živom hranom nije još jedna od mogućih dijeta koje će vam ili neće trenutno pomoći. To je opredjeljenje za zdravlje i život, nasuprot bolesti, starenju i smrti. To je sloboda, to je ljubav, nasuprot samodesktrukciji. A toliko jednostavno! Rečenica – U raju nema kuhanja, kotlići su u paklu – kako mi je učitelj Gruja na samom početku rekao, je bila kao pjesma iz samog raja, kao odgovor na moj dugogodišnji unutarnji otpor kuhanju.”