Opis:

Stoička filozofska škola nastala je na samom kraju IV. st. pr. Krista, a kroz svoje je predstavnike djelovala sve do III. st. poslije Krista. Filozofija koju su zastupali stoici smatra se jednom od povijesnih poveznica grčke i rimske kulture jer su je prihvaćali mnogi vladari i državnici Rimskog Carstva, tako da je često nazivaju i rimskom filozofijom. Međutim, u vremenima koja su slijedila, i prvi kršćanski filozofi prihvatili su stoičke postavke, a mnogi filozofi, od srednjeg vijeka do današnjih dana, citiraju i često ugrađuju njihove misli u vlastita učenja. Stoici su se posvećivali istraživanju prirode, a na području logike i gramatike još se i danas koristimo terminima koje su uveli, dok je etika bila svrha i središte njihove filozofije. U rimskom razdoblju stoičke filozofije stoička su načela dobila svoj puni izražaj kroz iznimne pojave njezinih posljednjih velikih predstavnika: Seneke, Epikteta, Marka Aurelija, rimskog cara koji pristupa stoičkoj filozofiji kao životnom odabiru, a njegovi kroničari bilježe težnju državnika i cara za praktičnim ostvarenjem stoičke etike. U posljednjim godinama života Marko Aurelije piše dnevnike vlastitih misli i posvećuje ga samome sebi pod naslovom “Meditationes” ili u našem prijevodu “Misli”. “Misli” su i danas jednako zapažen i aktualan tekst jer kroz njegove stranice ne progovara rimski car, nego jednostavna dobrota ljudske duše koju svako razdoblje može prepoznati. (JŽ)