Opis:

Za večeru smo imali krumpire i kiselo mlijeko. Kuhinjom se širio miris vruće masti, luka i peršina, iz tanjura su se dizali oblaci ukusne pare. Obožavao sam večere; bio je to trenutak primirja nakon cjelodnevne borbe, cijela obitelj sjedila je za jednim stolom, utihnuli su svi sporovi da bi se nakon večere razbuktali s pojačanom tenzijom i intenzitetom. Tada još nisam znao razlikovati fine jezične nijanse i finese; moj raspon bio je uzak poput naše Klančice.
Večeru je započinjao djed riječima: “Mir s vama”, a mi, njegovi sljedbenici, odgovorili smo: “I s duhom tvojim”. A on je rekao: “Fala Bogu za to kaj nam je darova! ovo jelo, nek vam paše. Amen”.
Žurili smo se; htjeli smo pojesti prije dolaska gospodina župnika. Znali smo: za četvrt sata bit će tu. Dva-tri puta na mjesec navratili su k nama. Na debatu.
Bili su još mladi, oko tridesete, atletski tip. Običavali su trčati: dva kilometra – do granice susjednoga sela. A zatim natrag. Sveukupno – četiri kilometra. Prelazili su to brzo, za pola sata. Zato smo se tako žurili.