Opis:

U svim vremenima čovjekova kulturnoga razvitka pisalo se mnogo o ljubavi. Možda je to bilo zato što je ljubav – kao što to netko već reče – bez sumnje jedna od najtajnovitiijih životnih pojava, a možda i zbog toga što su u njezinu čudesnom carstvu zacijelo načinjeni najžalosniji promašaji. Tvrdnja, međutim daje ljubav sama po sebi oduvijek bila umijeće, gotovo da je puka i isprazna fraza. Jer, zaista, malo je tko od onih koji se tako trude ikad i pomislio na to, kako svako umijeće prije svega pretpostavlja svestrano i temeljito poznavanje objekta, a da bismo pak nešto bar donekle znali, potrebno je to i te kako dugo učiti i vježbati. S obzirom, dakle, na samo umijeće, znati nešto o ljubavi ne znači nipošto čekati na vrijeme kada ćemo nešto samo po sebi otkriti, već – naprotiv – znači s onim što imamo odmah iskušati, te početi zajednički i vježbati. U tome, čini se, i leži glavna točka promatranja ljubavnospolnih odnosa između muškarca i žene, a ne nipošto u našem nastojanju ili pak u nekoj slučajnosti, da načinimo neki »dobar potez« prema modi svoga vremena. Osim toga, kad god govorimo o ljubavi odmah smo spremni – kao stoje to općenito poznato – da tom pojmu pridajemo savršeno idealizirano značenje, vjerujući, dakako, pri tome, kako je sve duhovno daleko više od fiziološkoga, pri čemu bez sumnje ispuštamo iz vida ne samo daje svaki od tih životnih oblika sam za sebe gotovo nemoguć, nego čak i to, daje takvo shvaćanje ljubavi više ili manje nijekanje sama njezina pojma odnosno bijeg od njega, a ne nipošto njegova stvarna životna potreba i primjena.