Opis:

Nakon biheviorizma i psihoanalize, u Americi, a potom i u Europi proširila se nova vizija psihologije koju se naziva humanistička psihologija. Ona je naizgled srodnija od prethodnih s kršćanskom slikom čovjeka, a koristi čak i sličnu terminologiju. Govori se o slobodi i autonomiji čovjeka, o potrebi da se bude ono što jesi, o samoostvarenju i sl.
Međutim, u takvoj psihologiji u kojoj prevladava sekularni humanizam prije svega se uspostavlja kult samog čovjeka. On ne poznaje nikakve granice niti nadnaravnost,
te i kršćanska poruka, ukoliko se s takvom psihologijom udruži, riskira da se pretvori u obični humanizam lišen svake nadnaravne dimenzije.