Opis:

U knjizi „Imam psihozu, pa što?“ opisujete svoju obitelji i njihovo reagiranje na Vašu psihičku bolest. Kako ste se odlučili napisati knjigu o svojoj psihičkoj bolesti?

– Sasvim slučajno i gotovo spontano. U to vrijeme pisala sam roman: „Sol u kavi“, koji nikada nije objavljen, a kako je moja sestrična rekla da je dosadan, počela sam pisati drugi roman koji prvotno nije zamišljen kao roman, nego više kao zabilješke koje su nastale nakon smrti moje majke. Pisala sam ih u veliku bilježnicu, a kako je to bilo doba kad je moja sestrična Ana gotovo svaki dan išla na djevojačke večeri svojih prijateljica, u mom je stanu gorjelo svijetlo, što je značilo da sam budna, tako da je čitala te moje bilješke, uvijek bi rekla: „Ovo je stvarno dobro, ovo je izvrsno, piši dalje, nije dosadno kao onaj roman: “Sol u kavi“, zašto to ne bi objavila? S obzirom na to da sam svakako htjela objaviti knjigu, zajedno sa svojom sestričnom, svojom najoštrijom i najžešćom kritičarkom, odlučila sam se objaviti knjigu: „Imam psihozu, pa što?“ Nisam razmišljala o njoj kao o knjizi koju sam odlučila napisati o svojoj psihičkoj bolesti, kasnije sam shvatila njezinu vrijednost.

Kako je pisanje knjige djelovalo na psihozu? Jeste li kroz opisivanje psihoze bolje upoznali i sebe i svoju bolest?

– Moje pisanje u svakom slučaju djelovalo je smirujuće i relaksirajuće na moju psihozu. Kroz opisivanje psihoze nisam bolje upoznala sebe i svoju psihozu jer sam ih upoznala već daleko prije kad sam se počela liječiti na elitnom X. odjelu, koji su čak pacijenti i njihove posjete nazivali „hotel odjelom“, kroz poznavanje svoje bolesti postala sam daleko svjesnija realnosti oko sebe i daleko kritičnija prema svemu oko sebe i promijenila sam svoj odnos s ljudima, a prijatelje sam svela na minimum.

U knjizi opisujete odnose u svojoj obitelji koji u Vašoj mladosti nisu bili idilični. Jeste li u zrelim godinama pronašli razlog za oprost roditeljima? Osjećate li i danas gorčinu zbog neispunjenih očekivanja o skladnim obiteljskim odnosima?

– U svojim zrelim godinama nisam našla razlog za oprost majci, koja mi je život pretvorila u pakao, dok sam ocu kojeg sam jako voljela odmah nakon mamine smrti oprostila. U stvari, ocu nisam imala što za oprostiti, bilo je to samo drukčije shvaćanje nekih stvari, nešto poput nesporazuma. Danas ne osjećam gorčinu zbog neispunjenih očekivanja o skladnim obiteljskim odnosima. Kako rastemo i zrelimo, mijenjaju nam se i stavovi prema skladnim obiteljskim odnosima. Ljudi se mijenjaju, pa se tako i mijenjaju slike u našim glavama o skladnim obiteljskim odnosima.

Završili ste kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a krajem devedesetih radili ste kao lektorica u Hrvatskom državnom saboru, gdje ste položili i državni stručni ispit za službenike u tijelima državne uprave. Kako danas realizirate svoje potencijale? Jeste li zadovoljni svojim životom i kakve planove imate za budućnost?

– Volim putovati, upoznavati druge zemlje i ljude i njihove kulture, a obožavam čitati i pisati. Osjećam se ispunjenom i sretnom, za budućnost imam u planu objaviti još puno dobrih knjiga. Također bih voljela obići sajmove knjiga u Frankfurtu i u Londonu jer me jako zanimaju.