Opis:

Kratka teorija putovanja i jedna pustinjapredstavlja pravi izazov većini konvencija prihvaćenih u našoj književnosti, a koje se odnose na to kakva bi trebala biti formalna priroda pripovijetke. Njegovih šest pripovijedaka što se otvaraju ljudskome iskustvu, smještajući nas u neki kutak svijeta – između šturih krajolika mediteranske obale i genijalnih stranica srpskoga pisca Milorada Pavića – označavaju ovdje putovanje. Zahvaljujući vrlo gipkoj prozi nomadske strukture koja se prilagođuje različitim duhovnim, fizičkim ili imaginarnim mjestima svake priče i krhkoj individualnosti njezinih stanovnika, Crusat vodi te pročišćene likove do ponora strahova, sumnja i žudnja što oblikuju suvremeni svijet. Svi oni čekaju, traže ili istražuju mogućnost jednoga otkrića koje ne stiže do njihove obamrle sadašnjosti, a s druge strane, što je zanimljivo, nisu, čini se, sposobni poduzeti nikakav učinkovit potez, osim možda zavodljive Lene koja nam piše iz plutajućega svijeta snova.

Kao što navodi mistika sufističkoga pokreta, duša traži promjenu, pa stoga nepomičnost odgovara polaganoj smrti koja nas svugdje vreba, dok klizi sporednim likovima, praznim parkiralištima ili punim hotelima – i tu se javlja pustinja stvarnosti – u kojima smo, sretni ili ne, zatočenici, s time da nam sudbina ili slučajnost otkriva, kao u kakvoj eksploziji, autentično lice naše samoće.

Riječ je o knjizi nagrađivanoga autora koja je, među ostalim, dobila nagradu Europske unije za književnost (EUPL) 2013. i izvrsne kritike kako u Španjolskoj, tako i u svijetu.

Kratka teorija putovanja i jedna pustinja knjiga je koju svakako treba preporučiti onima koji žele znati u kojem se smjeru razvija priča u 21. stoljeću: nema sumnje da je Cristian Crusat jedan od neustrašivih pionira u tom pogledu.

JOSÉ MARTÍNEZ ROS, NOTODO.COM

Srećom, knjige kao što je Kratka teorija putovanja i jedna pustinja Cristiana Crusata uvjeravaju nas da još uvijek postoji nada za priču, da se može sagledati svijet u kojem živimo, sve manji i manji svijet, a istodobno, na drugi način, sve čudniji. (…) S jedne strane, pažljivo se izbjegavaju fatalističke poze i neokostumbrizam trenutačnih pseudočehovijanskih pripovjedača: njegovi likovi – izvučeni iz globalnoga svijeta, koji mogu živjeti u karavani u sjevernoameričkoj pustinji, voziti se cestom za Almeríju ili nam govoriti sa stranica nečije tuđe priče – predstavljeni su u jednom svakidašnjem životu koji će uskoro obasjati pentekostalni bljesak epifanije, otkrića, pustolovine, u kojem će doživjeti otkrivenje koje ih, u većini slučajeva, primorava da se suoče s autentičnim licem svoje samoće ili s osjećajima koje je teško prihvatiti, kao što se događa mladom zaljubljenom paru u priči kojom je naslovljena knjiga. S druge strane, Crusat gradi svoje pripovijesti – osim one u kojima je glavni lik prelijepa Lena koja je, nesumnjivo, proizašla iz srednjoeuropskih snoviđenja – polazeći od prepoznatljive i zbijene stvarnosti koja nam je svima poznata, iako se ne zaustavljamo uvijek kako bismo je promotrili: stvarnost je to turističkih objekata, golemih parkirališta i prepunih hotela, simboličkih scenarija 21. stoljeća.