Opis:

Svi se kad-tad, naročito na počecima novih godina, osvrćemo unatrag u vrijeme prvih utisaka o svijetu oko nas i u nama razmišljajući jesmo li se ponegdje izgubili po putu. U poglavlju “Most ponad tračnica” autor ovako opisuje Slavonsku ravnicu:

“… u tome još uvijek oštrome, ljekovitome dahu, koji podjednako opija i pluća i um, poput svjetlosti rasute iz nekoga staroga, sada nevidljivog fenjera koji smo jednom davno ugledali podignuta u zrak na nekoj maloj željezničkoj postaji u ravnici, opet treperi neka nepojmljiva srž svih stvari. Nit neke varljive nade, pomisao da će dani koji ubrzo dolaze doista, već s ovim proljećem donijeti u naše, premda već poodmakle živote nešto dobro i veliko.
Ili nas u tome zraku, zapravo, još jednom vara tek prejaki miris vlastitog djetinjstva, kada smo stvarno vjerovali kako se pred nama, negdje iza tih snovitih provincijskih postaja, kriju tračnice za putove u one sudbine koje su se mnogima od nas, svakome na svoj neizbježan način, izmaknule tu ispred nogu, kao u snijegu zatrpani tragovi za kojima smo prekasno krenuli onda kada je prestalo sniježiti.”

“Imam običaj napuštati mjesta u krivo vrijeme, baš kada mi se moglo dogoditi nešto veliko,” nadovezala bi se Nico, pjevačica Velvet Undergrounda, koja je, uz Stefana Zweiga i Anselma Kiefera, jedna od nevidljivih protagonista u ovoj živopisnoj knjizi, razlistaloj poput stabla fine literature.
Autor će nas, između ostalog, podsjetiti kako su krijesnice bile figura meteorske spoznaje koja je francuskom povjesničaru Fernandu Braudelu rasvjetlila samu bit Mediterana. Putovanjem u prostore odrastanja, Baranju, dodiruje se svojih predratnih, ratnih i prognaničkih, poslijeratnih iskustava. Susrest ćemo i prijatelje iz piščeva djetinjstva, njegovu obitelj i ekstravagantnog djeda Henrika. Braneći geopolitički pojam Srednje Europe, koji se neki silno trude ismijati, prilikom puta u Beč prisjeća se Delimir Rešicki svog djeda, dvaput odlikovanog nižeg časnika austrougarske vojske, koji je najbolje dane svoje mladosti proveo na Ruskom frontu. “U toj i takvoj Srednjoj Europi, postoji i danas nešto doista melankolično, možda i zato što je upravo ona, bez obzira na svoje višenacionalne proturječnosti, bila doista i suštinski u pravoj blizini jednog sretnijega, tolerantnijega, upravo višenacionalnog modela svijeta koji se, na našu strašnu nesreću nije dogodio, nego je zauvijek nestao u barutnim maglama i krvavome blatu u Prvom svjetskom ratu iskopanih i potom posve loše zakopanih rovova.”