Opis:

Sjedim u backstageu munchenskog kluba Atomic Cafe. Blaga maglica obavija mi glavu naslonjenu na uzglavlje smeđeg, kožnog dvosjeda propaljenog žarom cigareta koje su tijekom godina, u ranim jutarnjim satima, umorno visjele iz tko zna čijih usta. Preko puta mene su dva naslonjača od tamnog pliša, iznad njih ogledalo, na zidu desno masivna drvena polica s automatom za kavu i nekoliko šalica. Hladnjak nakrcan pićem smjestio se pokraj nje u kut. Udišući vlažan miris prolivenog alkohola, dima i dobrog provoda prelazim pogledom po zidovima i stropu oblijepljenim fotografijama i plakatima ogromnog broja bendova koji su svirali na ovom mjestu. Ultra Bimboos, BRMC, gomila revival bendova čija imena završavaju na s, Billy Childish, iznad mene Seeds, Lazy Cowgirls, pa jedan nečitko potpisani psihodelični plavi plakat, Flaming Sideburns, Dirtbombs, King KLhan and His Sensational Shrines… prostorija je premala za sve te face, puca po šavovima, guli joj se šarena papirnata koža tetovirana najčudnijim fontovima imena stotina grupa za koje sam čula i još toliko onih za koje nisam. Bendovi koji su davali sve od sebe (lomili se, trgali se, raspadali i svađali se), koje je publika nosila na rukama, zbog kojih su parovi raskidali i ponovno se mirili, koji su nekome promijenili život, zbog kojih su se tukli, bendovi koji sačinjavaju tajno društvo rocknrolla; opskurni gladijatori u shizofrenoj areni koji ovisnički uzimaju instrumente u ruke iz večeri u večer i tako obilaze svijet poput prerušenih agenata na tajnom zadatku. Njih nema na naslovnicama časopisa. Njih nećete čuti na radiju, njihova je misija važnija. Njihova se misija zove rock and roll.