Opis:

Meštrović, Ivan, hrvatski kipar i arhitekt.
Od djetinjstva rezbario u drvu. Na izložbi secesije u Beču 1903. prvi je put javno izložio svoja djela. U europskim muzejima proučavao je egipatsko i asirsko te europsko klasično, srednjovjekovno i renesansno kiparstvo, a u Parizu je upoznao radove suvremenih kipara. Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić (zagovarao je stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama). Za I. svjetskoga rata živio je u emigraciji. Nakon rata vratio se u domovinu i tada je započelo dugo i plodno razdoblje njegove kiparske djelatnosti i pedagoškoga rada. Bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi, aod 1955. u South Bendu.

Većina njegovih ranih djela, simbolične tematike, oblikovana je u duhu secesije; neka pokazuju impresionističke nemirne površine, nastale pod utjecajem Rodinova naturalizma, a druga, oživljavajući nacionalni mit, postaju stilizirana monumentalna plastika. U tom je ciklusu ostvario svoja najistaknutija djela (Sjećanje, Velika udovica, Majka, Kraljević Marko). Pred I. svjetski rat napustio je patetičnu epsku stilizaciju izražavajući sve više emotivna stanja. Ciklus reljefa s prizorima iz Kristova života, koje je dovršio tek 1954., nalaze se većim dijelom u kapeli Sv. križa u Kašteletu u Splitu. Potkraj I. svjetskoga rata javili su se vedriji tonovi u djelima na temu figure s glazbalom. U djelima iz 1920-ih i 1930-ih prevladava klasična sastavnica. U tom je razdoblju izveo velik broj javnih spomenika snažna plastičnog izraza, naglašena i čitljiva obrisa (Grgur Ninski i Marko Marulić, Split; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer, Zagreb; Indijanci, Chicago).
Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti u kojima je postigao pronicavu psihologizaciju fizionomije.

Djela snažne plastične vrijednosti ostvario je u graditeljsko-kiparskim spomenicima i projektima, uglavnom centralnoga tlocrta (mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, 1920–23; mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, 1926–32; Dom likovnih umjetnika u Zagrebu, 1934–38; Spomenik neznanom junaku na Avali, Beograd, 1938). Projektirao je spomen-crkvu kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina i reprezentativnu obiteljsku palaču, danas Galerija Ivana Meštrovića, te obnovio stari Kaštelet ili Crikvine u Splitu. Galerija čuva i u stalnom postavu izlaže većinu njegovih djela, a s parkom skulptura čini jedinstvenu cjelinu; obnovljena je i s novim postavom otvorena za javnost 1998.
Nakon 1945. prevladavaju biblijske teme i portreti; tada je nastalo još nekoliko njegovih značajnijih radova.

Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice XX. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja.