Opis:

Knjiga Virovitičanina Slavka Cimermana Drumske skitnice diskurzivni je tekst – putopis, no njime dominira zanimljiva, napeta, stvarna priča u kojoj je život, ili barem zdravlje, poštenje, moralni sklop glavnog junaka vrlo često u opasnosti, u njoj su opisani stvarno doživljeni i proživljeni traumatični trenuci daleko od kuće, bez sredstava za život i mogućnosti da ih se zaradi, a uz brojne izazove koji prijete 18-godišnjaku.

Vođeni na brzinu donesenom odlukom – vidjeti Pariz – Slavko Cimerman i Nedjeljko Ničić u stotinu su dana autostopom – više hodajući nego se vozeći, po hladnoći i snijegu od siječnja do ožujka 1970. godine prešli put od Virovitice, preko Pule, Trsta, Venecije, Monaca, Monte Carla, Cannesa, Lyiona do Pariza, tamo boravili u hostelu te se snalazili za hranu i novac da bi, iscrpljeni, gladni, žedni, prljavi, skitnice bez novca… sa zadnjim snagama, očajni krenuli natrag – Azurnom obalom, preko Dijona, Avignona, Sanrema, Albegne, Savone, Genove, Milana do Zagreba i Virovitice.

U svojim zapisima tijekom puta – u rokovnik što ga je dobio od jednog Talijana koji ih je povezao – Slavko Cimerman prenio je duh vremena opisavši brojne promjene u svijetu (društvene, kulturne, umjetničke…).
Iako nastali 1970. g., zapise autor objavljuje tek danas, s vremenskim odmakom od 36 godina i taj odmak za knjigu je od velikog značaja: nešto joj je oduzeo, no nešto i dao. Oduzeta je aktualnost, mogućnost neposredne komunikacije s ljudima koji su bili u tadašnjem Cimovu društvu i nestrpljivo čekali da se vrati iz Pariza. S druge strane autor je u međuvremenu ostvario značajno životno iskustvo te je svoje dojmove djelomično revidirao, dopunio i prokomentirao te dao knjizi element promatranja događaja iz različitih razdoblja, što se isprepliće tijekom cijelog putovanja.

Pripovjedač, autor i glavni lik 18-godišnjak je i 54-godišnjak u jednoj osobi.
U knjizi pratimo pustolovine drumskih skitnica Slavka Cimermana i Nedjeljka Ničića koji dolaze u dodir s ljudima što ih upoznaju na putovanju – pojedini vozači Talijani i Francuzi, mladi ljudi u Parizu – političke izbjeglice iz Istočne Europe, gosti hostela u komu su odsjeli, pijanice, propalice, narkomani… U knjizi je prisutan i vrlo širok krug likova koji ne utječu neposredno na tijek događaja, no neprestano su prisutni u autorovim razmišljanjima i sjećanjima – to su Virovitičani, posebno oni što se okupljaju u tada kultnom Mliječnom restoranu (kasnije restoranu Dubravka – danas Dora).

Slavko Cimerman pisac je amater, on izravno, bez okolišanja, bez uvijanja i bez uljepšavanja prenosi što vidi, o čemu razmišlja i što osjeća. Njegovi su jezik i stil nebrušeni, no iskren je i otvoren, događaje bilježi anegdotski, s brojnim digresijama.
Rečenica mu je sadržajna, atributirana, sintaktički korektna i teče glatko: Hrabriji i motorizirani odlazili su na zabave u prigradska naselja ili na seoske kirvaje gdje se uz domaću ljepoticu moglo dobiti i po nosu od ljubomornih seoskih fakina. (Život u provinciji)

Značajan element stila je i humor, duhovitost koja izvire na mjestu svakog komentara, a najočitija je u bilježenjima života u Virovitici: Istina, bilo je tu katkada sira i vrhnja, kiselog mlijeka kao i njihovih poznatih desertnih krema kojih se i danas nakon toliko godina sjećam. (Mliječni restoran)
U vođenju priče autor je spretan, uspijeva prenijeti promjene u osjećajima i raspoloženjima tijekom puta, gradacijom vodi čitatelja do vrhunca svoga očaja (npr. kada u Genovi na željezničkoj postaji pije ostatke tuđih pića) te nagovješćujući na pravim mjestima budući događaj, njegov smjer ili konačnicu – drži čitatelja u iščekivanju: Daleko je ta moja kuća i nekako osjećam da će se do nje biti i te kako teško dovući (odlazak iz Pariza).

Priča o stodnevnom putovanju napisana u osam poglavlja višestruko je uokvirena što čvrsto drži da se tekst ne raspadne, ne pretvori u niz nepovezanih anegdota. Ti okviri su Virovitica, Mliječnjak, kuća (otac), Niča te Genova (pri čemu korelira s vlastitim kasnijim doživljajima i prošlom knjigom Svijet na dlanu). Svim se tim okvirima vrlo često i spretno vraća, kad god mu koji zatreba za iznošenje dojma, komentara, usporedbe ili osjećaja.
Spoznajna vrijednost teksta u današnje vrijeme, kad je mnogo lakše putovati, izgubila je na snazi i značaju, no ono što je nezamjenjivo i trajno, to su osjećaji mlade osobe dovedene – vlastitom odlukom (koju autor jasno karakterizira ishitrenom i ne preporučuje je svakomu) – u nezavidne situacije, njegovo snalaženje, trpljenje, ali i stjecanje snage i samopouzdanja, jednom riječju kaljenje za budući život na koji će proživljeno znatno utjecati.

Kao najjača vrijednost knjige osjeća se emocija, istinitost i iskrenost te uz sve to čvrsto vezana zavičajnost teksta. Cijela knjiga u kojoj piše kako je kao lopov pobjegao iz roditeljske kuće i rodnoga grada, prepuna je naime toga grada; pričajući o putovanju, autor zapravo priča priču o Virovitici, vraćajući joj se cijelim putem, uspoređujući sve što vidi s tim uspavanim gradićem. Dijelovi knjige koji govore o Virovitici doimaju se poput pripovijedanja sna. Zbog svega toga knjiga Drumske skitnice Slavka Cimermana pronalazi sigurno mjesto na polici zavičajne literature.

Marija Karácsonyi, prof. hrvatskog jezika i književnosti, lektorica i korektorica knjige