Opis:

Hrvatsko je pjesništvo najsloženiji mogući jezični znak, kojemu je predočljiv lik mnogovrsnost individualno oblikovanih jezičnih postava, u povijesti i sadašnjosti. Predmet mu je svekolika povijesna zbilja, a značenje smisao što ga današnji čitatelj može oblikovati na temelju stečenih drevnih znanja i vlastitih iskustava. To pjesništvo dakle »predstavlja«, reprezentira, zastupa svekoliko povijesno ali i današnje iskustvo ljudi. Iskustvo onih koji su živjeli, i koji danas žive, na hrvatskim prostorima. U pjesništvu se naime na poseban način zrcali sav život, onaj arhajski taman, onaj povijesno razvidan, i onaj življen u naše dane. U njemu je nataloženo svekoliko iskustvo što ga je od davnina pa do naših dana ustrojila i potomcima namrijela hrvatska govorena i pisana riječ.

Jesen srednjega vijeka (XIII.-XV.stoljeće)
Humanizam i renesansa (XVI. stoljeće)
Manirizam i barok (XVII. i XVIII. stoljeće)
Klasicizam, predromantizam i utonulo kulturno dobro (XVIII. i XIX. stoljeće)
Romantizam (XIX. stoljeće)
Moderna (1895. -1914.)
Sumrak čovječanstva (1915. – 1950.)
Druga moderna (1950. – 1990.)
Suvremeno mnogoglasje (1990.- do naših dana)

Svaka cjelina počinje uvodnim esejom akademika Stamaća koji pripovijeda o poetici razdoblja i pjesničkim veličinama koje su obilježile pjesničko razdoblje. U Antologiji su uvrštene pjesme 149 autora te pjesme iz Ranjina zbornika i anonimne pjesme iz srednjega vijeka, pa s pravom možemo reći da Antologija pokriva sedamstoljetno hrvatsko pjesništvo od Slavića i Nad grobom pojut do pjesme Delimira Rešickog i Krešimira Bagića.
Antologija sadržava bio-bibliografiju zastupljenih pjesnika.
Hrvatsko je pjesništvo, govoreći modernim znakoslovnim nazivljem, ili slika odnosno odslik (ikon), ili kakva mišlju posredovana uputa (indeks), ili pak kulturom ustanovljen znamen (simbol) svekolike individualno pojmljene i društveno objašnjive zbilje na hrvatskim prostorima. Za razliku od mnogih drugih tipova znanstva koji tumače tu zbilju, pjesništvo je daje neposredno, bilježi je »kao takvu«, te nama današnjima vlastitim govorom predočuje njezine kadšto lelujave kadšto pak jasno ocrtane misaone i osjetilne protege.
Pjesništvo je »poseban slučaj« jezika, beskonačno složen skup jezičnih ostvaraja kojima je namjena prvenstveno estetička, što se kadšto prepoznaje smjesta, u času nastanka, kadšto pak nakon duga zrijanja u mnogovrsnim načinima uzajamnog saobraćanja medu ljudima, prošlim i današnjima. Zato Pjesništvo kao cjelina i poprima uvijek drugačiji izgled: mnogi pjesmotvori nakon stanovita vremena budu zaboravljeni, mnogi pak nakon duga tavorenja u tami zaborava budu obasjani iznenadnom blještavom svjetlošću. Tako je i s hrvatskim pjesništvom…..