Opis:

“U Hrvatsku sam putovao baš pred Božić. Doma je bio strašan snijeg, a tamo je bilo toplo i mirisalo je na naranče. Odavno mi nije bilo tako lijepo. Sićušna zemlja. Sićušna sredozemna sreća. U Hrvatskoj sam proveo samo dva tjedna i to je bilo dovoljno da zaboravim svoj vlastiti grad.”
Hrvatska je jedno od odredišta što ih kultni ruski pisac Ilja Stogoff (1970) opisuje u knjizi Mrtvi mogu plesati (Mertvye mogut tancevat’, 2005). Tom smjernom katoliku, ali i vatrenom povjesničaru rocka, koji je 2004. bio gost Sajma knjige u Puli, hrvatski su krajevi postali simbol sreće i radosti na depresivnoj pozadini brojnih groblja, piramida i mauzoleja. Putujući, veli, nailazio je samo na ruševine i prašinu, sumorne krajolike bez imena i smisla. A nekad su te hrpe smeća bile centri moći iz kojih su vladari kretali u pokoravanje svijeta. Mistična Ladoga, prijestolnica drevne Rusije, danas izgleda, piše Stogoff, “poput stvrdnutoga hračka”. Tu su još i Karakorum, sjedište strašnog mongolskog vladara Džingis-kana koji je sravnio sa zemljom 862 kineska grada, pa onda Saraj-Berke, mjesto u blizini Astrahana, u kojemu su stolovali kanovi Zlatne Horde, zatim Jakutsk, prijestolnica Sibira, koji je ruskim konkvistadorima bio zanimljiv zbog izdašnog poreza u naturi, potom Venecija, čiji su umjetnici “dizajnirali” mnoge istočnjačke gradove, pa Kijev koji izgleda kao da ga je izmislila otkačena rock-skupina Vopli Vidopljasova…
Vladari današnjeg svijeta ratuju na drugoj bojišnici, oni su zabavljači i (anti)junaci žutog tiska. Jedan od njih, Frédéric Beigbeder bio je gost Iljine televizijske emisije u Sankt Peterburgu, Orhana Pamuka, tursku literarnu ikonu, Stogoff je došao intervjuirati u Istanbul. Beigbeder je, znamo, svoju rusku pustolovinu opisao u novom romanu, a Orhan Pamuk je Ilju ubrzo ponovno sreo uživo, u Puli, međutim nije ga prepoznao…
I što sad, kad je sve mrtvo: civilizacije, gradovi i ljudi? Ima li nade za one koji putuju? Da, veli Stogoff: The Joshua Tree. U2. I Hrvatska, naravno! Treba roditi glazbu iz duha tragedije.