Opis:

Samo jednom u životu imala sam snagu volje, a i tada zabunom. To je bilo ovako:
Bilo je jutro. Kasnila sam na posao, a bojala sam se jer sam radila tek nekoliko mjeseci – moj prvi stalni posao, i to na Televiziji. Televiziji Zàgreb. Auto mi je bio na popravku.
Naumila sam uzeti taksi. Vidjela sam jednoga u daljini – stao je dvade-setak metara ispred mene. Neka zena je izašla. Mahnula sam. Nije uspo-ravao, pa sam mahnula jace. Kad ni dalje nije pokazao namjeru da stane, Ijutito sam ískoračila na cestu i prijeteci zamahnula rukom. Napokon je stao.
Ušla sam, sjela, naredila: “Dežmanova, molim vas. Žuri mi se.”
Čovjek je pokušao razgovarati, ja sam odgovarala jednosložno i jos uvi-jek Ijutito zato što mi nije htío stati. “Sad bi on ćaskao”, míslila sam. A io-nako me nerviraju brbljavi taksisti.
Blizu krizanja Frankopanske s Dalmatinskom rekao je: “Ja dalje ne smijem.”
“Kako ne smijete”, grubo sam pitala, “zabrana je za obicne aute – tak-siji smiju ravno.”
“Da,” kaze covjek tiho, “ali ja nisam taksi!”
A? Je li mi se ucinilo da je rekao da on nije taksi?! Nije mi se ucinilo, rekaoje. Isuse!
“Kako niste – pa imate znak!”
“Nemam, nemam.”
“Kako nemate!? Pa vidjela sam ga!”
“To ste mozda vidjeli na autu koji je bio ispred mene. Vozio sam iza jednog taksija.”
“Pa ízašla je neka zena, zato sam míslila da ste slobodni.”
…