Opis:

Iz Splita na Scenu gledat" parafraza je koja upućuje na Držićev predgovor Dunda Maroja gdje se Rim iz Dubrovnika gleda, a zapravo se prokazuju anomalije Dubrovnika i njegovih "prvaka". Strukturirana kao triptih knjiga "Iz Splita na Scenu gledat" u svom središtu ima tri eseja o tri kanonska hrvatska pisca: Miroslavu Krleži, Marinu Držiću i Ivu Vojnoviću. Svakom od njih posvećeno je po jedno istraživanje.

Istraživanje o Krleži bavi se slabije uočenim autorovim afirmativnim demistificiranjem hrvatske kulturnopolitičke povijesti pri čemu je naglašen niz do danas neuočenih piščevih dodira kako s europskom književnošću starijih epoha, tako i s onom koja je nastajala u njegovom vremenu. Krležini esejistički i književni tekstovi se čitaju iz pozicije književnog mita o Prometeju, te se pokazuje po čemu je ovaj najveći pisac u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća poeta vates.

U eseju o Držiću po prvi se put iznose veze ovoga dramatičara s Nikolom Nalješkovićem, pri čemu se upozorava na posve neočekivanu spoznaju da je autorova Novela od Stanca zapravo parodija Nelješkovićeve Komedije III. U eseju se Držić i Nalješković dovode u vezu s Petrom Hektorovićem čija poslanica talijanskom doktoru Vanetiju osvjetljava onodobne odnose književnika koji su do danas u literaturi o ovim piscima predstavljali najveću enigmu. Prisutna je i novohistoristička analiza Držićevih urotničkih pisama, te se izvodi sasvim nova interpretacija Držićevih književnih i političkih tekstova, neuočenih političkih šifri u dramskom diskursu pisca, što je sasvim novo osvjetljenje čitavoga književnog i neknjiževnog diskursa slavnog komediografa.

Iz opusa Iva Vojnovića izdvojena je njegova testamentarna drama Prolog nenapisane drame u kojoj se analizira ne samo scensko pojavljivanje stvarne historijske osobe Ruskinje Jelisavete Tarakanove, ili uočava Vojnovićeva veza s jednim od admirala uključenim u njezino umorstvo nego se na kraju pokazuje na koji je to način Vojnović u tekstu svoje drame odgovorio Miroslavu Krleži na njegove, u tom vremenu, česte invektive protiv Dubrovčanina i njegovih Krleži posve stranih Vidovdanskih političkih pogleda. Vojnović nije odgovarao iz pozicije ideologije nego dramaturgije Krležinih drama iz ciklusa Legende.

Pored toga što ima kompoziciju triptiha knjiga Iz Splita na Scenu gledat u svakom od nosivih esejističkih dijelova pohranjuje u prvom dijelu niz kritičkih i polemičkih intervencija na aktualne prijepore iz književne i kazališne svakodnevice. Tako se u odjeljku o Krleži objavljuju dvije po svemu razorne i izravne analize ideološkog falsificiranja Krležinog teksta Pijana novembarska noć 1918. te se upozorava na ideološki falsificiranu interpretaciju navodno Krležinih tekstova u predstavi Moj obračun s njima.

Najopsežniji popratni tekstovi u knjizi objavljuju se u trećem odjeljku kojim dominira esej o Vojnoviću. U taj dio uključene su kritike splitskog kazališnog života u sezoni 2010/2011. pri čemu se izvodi pretežno ideološka analiza te repertoarne cjeline. U uvodnom tekstu donosi se svojevrsni sintetski pogled na otvorene teme da bi se onda iznijele brojne pojedinačne analize ne samo kazališnih nego i drugih kulturnih događaja iz tog vremenskog segmenta u Splitu.