Opis:

Uime milijuna poniženih i uvrijeđenih, progonjenih i potlačenih, nedužno mučenih i ubijenih i uime svih mojih supatnika, kojih je krik za pravdu i dostojanstvo umuknuo, podižem ovdje svoj slabašni glas. Jednostavan čovjek naših dana morao bi u jednu ruku spoznati da njegova šutnja ne znači ništa drugo nego sudjelovanje u onom nasilju i — ako on danas ne podigne svoj glas — to će ga nasilje sutra pokopati (Solženjicin).

Mi na smrt osuđeni, nedužni zatvorenici iz komunističkih kazamata dužni smo svjedočiti istinu pred slobodnim svijetom…

“Tko uopće može promatrati povijest a da ne vidi demone na djelu?”
Ovi prikazi progonjene Crkve nikako nisu samo sjajan junački ep o herojskom držanju i ustrajnosti. Kako su na početku kršćanstva postojali takozvani “Libellatici”, koji su potpisali spis o otpadu od kršćanstva, tako je i naše današnje kršćanstvo puno vlastitih slabosti, izdaja i otpada, zbog čega se s oklijevanjem prihvaćam pera, ne bez stida i sramote, posebno još kad mi dolaze do svijesti vlastite pogrješke.

Ove dnevničke zabilješke trebale bi jednostavno slijediti one pisce iz prvih kršćanskih vremena, koji su skupljali svoje doživljaje iz progonstva kršćana u Rimskom Carstvu i predali ih budućim naraštajima. Kao što su Acta Martyrum — izvješća o mučenicima — napisana bez književnih pretenzija, s jedinom nakanom da služe istini, tako i ovu zbirku događaja iz sličnoga krvavog razdoblja treba uzeti jednostavno kao sredstvo, da ovo svjedočanstvo ne podlegne zaboravu u jednom uzburkanom i turbulentnom vremenu.
Pri tome se posebno osvrćem na crkvenu i suvremenu povijest svoje domovine Vojvodine, koja je dio federalnih jedinica jugoslavenske države, dok su drugi dijelovi ove multietničke države prema mojem vlastitom iskustvu samo usput spomenuti.