Opis:

Pokušam li ukratko okarakterizirati sociokulturni kontekst unutar kojeg danas živim, posegnut ću za Makovićevom sintagmom stanja zasićenosti brbljavošću i ispraznošću. Umjetnosti? Kritike? Razine kulturne potrebe? Prisjećajući se briljantnog Marxovog zaključka kako proizvodnja stvara potrebu, a istodobno potreba uvjetuje proizvodnju, reći ću kako tekstovi Zvonka Makovica u hrvatskom sociokulturnom okružju podižu razinu kulturne potrebe, i time možda dijelom odgovoriti na svoje početno pitanje koje glasi: “Što kritika umjetnosti čini?”.

Ova knjiga čitaocima jasno pokazuje razliku između kritike i kritizerstva, demonstrirajući tokove kritičkog promišljanja. Čini to upravo inzistiranjem na izoštravanju percepcije pri čitanju pojedinih umjetničkih djela i pojava, čitanju u kojemu prepoznaje i ukazuje na specifične povijesne i društveno uvjetovane značenjske kontekste unutar kojih to što nazivamo umjetnošću nastaje i, nadalje, činjenicom svoga postojanja redefinira pojam stvarnosti.
Leonida Kovač

Zvonko Maković (1947) diplomirao je studij povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu magistrirao i doktorirao, a predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti gdje je šef Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije. Još za vrijeme studija počeo je raditi kao urednik kulturne, odnosno likovne rubrike u raznim novinama i časopisima u kojima je bio i stalni likovni kritičar, a paralelno s kritičarskom djelatnošću od 1971. kontinuirano objavljuje studije pretežito s područja moderne i suvremene umjetnosti.

Autor je brojnih tematskih izložaba, sudjeluje na znanstvenim skupovima i u stručnim žirijima na izložbama i natječajima u zemlji i inozemstvu. Bio je nacionalni izbornik na 49. Venecijanskom bijenalu gdje je predstavio slikara Julija Knifera velikom samostalnom izložbom. Makovićeva je izložba Kniferovih djela visoko ocijenjena u mnogim svjetskim časopisima i novinama.

Objavio je više monografija o umjetnicima, među kojima “Miroslav Šutej” (1981), “Ljubo Ivančić” (1996), “Vilko Gecan” (1997), “Edo Murtić: Istra” (2000) i “Julije Knifer” (2002), nekoliko knjiga eseja, a završava knjigu “Suvremena umjetnost”. Za djelatnost na području likovne kritike Maković je više puta nagrađivan, a dobio je Nagradu Hrvatske sekcije AICA-e (Međunarodnog udrućenja likovnih kritičara) 2000. godine. Osim znanstvene i nastavne djelatnosti Maković sustavno objavljuje i djela s područja lijepih književnosti, prije svega poeziju. Objavio je knjige poezije: “U žilama će ljepota teći”, 1968; “Prostor voštanice”, 1969; “Kraj svijeta”, 1971; “Komete, komete…”, 1978; “Ime”, 1987; “Točka bijega”, 1990; “Veliki predjeli, kratke sjene – Izabrane pjesme” 2000.
Poezija mu je prevedena na više jezika, a nedavno mu je izašao opsežan izbor pjesama u Francuskoj (Larges espaces, courtes ombres, Pariz, 2003). Dobio je mnoge nagrade za svoj pjesnički opus, a među ostalima Godišnju nagradu Vladimir Nazor (1984) i “Goranov vijenac” (2001). Godine 2005. postao je presjednikom hrvatskog PEN-a