1200 stranica napetijih od Igre prijestolja

Monumentalna knjiga Treći Reich povjesničara Michaela Burleigha, premda epski raspisana na gotovo 1200 stranica, ima na koricama vrlo kratak i prilično odvažan podnaslov: Nova povijest, prije svega zato što je marketinški pametnije zaintrigirati potencijalnog čitatelja takvom formulacijom, nego li podnaslovom koji bi glasio „još jedna povijest o nacističkoj Njemačkoj“. Šalu na stranu, jer pitanje je posve ozbiljno: što može biti novoga iz Hitlerova doba? U međuvremenu nisu otvorene nikakve kapitalne arhivske riznice sa supstancijalno nedostajućom dokumentacijom zbog kojih bi se dogodio kopernikanski obrat u repertoaru naših općih znanja, stavova i zaključaka o tom povijesnom razdoblju, osim što je u proljeće ove godine u Vatikanu otvoren i učinjen dostupnim arhiv iz vremena pontifikata Pija XII., pape koji je bio na čelu katoličke crkve upravo u razdoblju Drugog svjetskog rata, točnije od 1939. do 1958. godine.

Premda su mediji prezentirali tu vijest kao senzacionalan događaj i najiščekivaniji trenutak suvremene historiografije, staloženiji povjesničari već su u startu ocijenili kako će raspoloživi dokumenti eventualno više toga otkriti o diskutabilnoj politici katoličke crkve u spornome razdoblju, nego li o Hitlerovu režimu, a sve ono „epohalno“ što će se možda ipak doznati iz tog „otpečaćenog“ korpusa o europskim fašizmima iz prve polovice 20. stoljeća bit će uzbudljivo tek za uske, specijalizirane krugove povjesničarske struke koji su se dosad grizli oko ovog ili onog nedostajućeg podatka da bi mogli do najsitnijeg detalja rekonstruirati povijest toga vremena ili si razjasniti neki prijepor koji je važan samo za njihove interne rasprave. Ali kada Burleigh svoju povijest Trećeg Reicha kvalificira pomalo senzacionalistički kao novu, i to u doba kada možemo do Mjeseca naslagati sve knjige koje su u proteklih pola stoljeća napisane o tom razdoblju, onda odmah treba upozoriti da Burleighova interpretacija nacističke povijesti nije izvanserijski nova u onom jeftinom, šarlatanskom smislu, u smislu da se javlja iz subžanra one pseudopovjesničarske literature koja bizarnom serioznošću, a van svake pameti tvrdi da se, primjerice, Holokaust nikada nije dogodio ili da je Hitler bio agent nekakvog urotničkog masterminda, recimo švicarskih bankara ili vrtnih patuljaka, svejedno.

Prije svega, Burleighova je povijest Trećeg Reicha nova barem zbog toga što je svaka „prežvakana“ i apsolvirana povijest nova kad god je uzme reproducirati ovaj ili onaj povjesničar. Kao što nam je novost poslušati notorno poznatu skladbu slavnih kompozitora zbog razlika u temperamentu izvođača, ili kao što nam je novost pogledati inscenaciju općepoznatog dramskog predloška u odnosu na kvalitetu ansambla, tako i dobro poznata povijesna razdoblja iznova čitamo u nekim novim rekonstrukcijama da bismo doznali kako će se historiograf postaviti prema „partituri“ povijesne kronologije i kakav će život dati faktografskom „notovlju“. Unatoč zadanim elementima, barem što se tiče povijesnih činjenica, historiografija je zapravo vrlo kreativan žanr, u mnogobrojnim aspektima diskurzivno blizak književnosti (što je naročito provocirala i tim se odnosom igrala postmodernistička književnost). Čak i u povjesnicama ispisanima metodologijom najrigoroznijega, potpuno depersonaliziranoga pozitivizma autorska se sloboda, subjektivnost, pa i proizvoljnost više ili manje otvoreno demonstriraju ili barem upliću u trenucima kada treba selektirati faktografiju, odmjeriti veću ili manju količinu teksta o nekoj tematskoj jedinici, pozicionirati određeni navod u glavni tekst ili u fusnotu, komentirati neku pojavu šturom rečenicom ili salvom slikovitih pridjeva, ali iznad svega kada treba konstruirati uzročno-posljedične relacije, odnosno kada treba uvjerljivo montirati argumentaciju (hipo)teze.

U tom smislu knjiga Treći Reich – Nova povijest Michaela Burleigha, budući da je ispisana na gustih 1200 stranica, jest s jedne strane hiperpozitivistička, tim više što joj je ambicija između korica tog opsežnog izdanja popisati gotovo sve neizostavne podatke iz bogate, burne i kompleksne višegodišnje kronologije njemačkog fašizma te na jednom mjestu više ili manje pregledno koncentrirati i usustaviti sve ono što je rasuto na stotine i stotine specijaliziranih studija. S druge strane, kako tih 1200 hiperpozitivističkih stranica ne bi bilo smarajuće poput telefonskog imenika, i Burleigh poseže za tradicionalnim postupkom historiografskoga diskursa te uvodi mehanizam zbog kojega je povijesna literatura, za razliku od, recimo, udžbenika molekularne biologije ili logaritamskih tablica, zanimljiva i nama, najširoj, laičkoj publici. Odnosno, uvodi naraciju.

Pa kada Burleigh na nekoliko stranica opisuje do kojih je neshvatljivih proporcija Staljin ignorirao informacije da će za koji dan početi invazija na Rusiju, onda su Burleighova narativna montaža, pripovjedna dinamika i gradacija napetosti izvedeni doslovno u književnoj maniri, dok u glavi bez ikakvih problema možemo vizualizirati te rečenice u tehnici raskošnog hollywoodskog povijesno-špijunsko-ratnog spektakla kakvih smo se već nagledali u kategoriji epskih blockbustera s pretenzijama za nekoliko Oscara. Nema tko nije upozoravao Staljina: i ruski špijuni oko samog Hitlera, i visokopozicionirani Nijemci koji su simpatizirali Rusiju ili samo pizdili na Hitlerov idiotizam, i oni zdravih očiju koji su zapazili da se njemačka ambasada u Moskvi pakira doma, a kada je Staljinu konačno uručena depeša o invaziji iz toliko pouzdanog izvora da više nije moglo biti nikakvog spora o točnosti informacije, Staljin je – prenosi Burleigh – uzvratio sljedećim odgovorom: „Druže Merkulov, recite svojem 'izvoru' iz njemačkog zrakoplovstva da si jebe mater“. Ako je točno da se Staljin izrazio upravo takvim riječima, onda Burleighova odluka da uvrsti i taj, gotovo tabloidni podatak ima svoje neupitno opravdanje u prenošenju jedne činjenice radi detaljnijeg upotpunjavanja povijesne slike i preciznijeg rasvjetljavanja kompleksnih okolnosti u trenucima tadašnje konfuzije, ali se Burleigh izabranim citatom također upušta i u literarne tehnike vrlo drastične karakterizacije jednog povijesno dalekog i enigmatičnog lika kao što je Staljin, postavljajući se pri tome tobože neutralno, naprosto citirajući raspoložive izvore.

Drugim riječima, historiografija ima niz strategija koje su u funkciji demonstriranja neutralne objektivnosti, no to ne oslobađa historiografski žanr od fundamentalne činjenice da i ta diskurzivna praksa također počiva na umijeću manipulativnog zavođenja te na širokom repertoaru onih retoričkih trikova koji se skrivaju pod plaštom termina kao što su, recimo, metodologija ili empirizam. To će, recimo, eksplicitno problematizirati Andrea Pisac u romanu Hakirana Kitty, proznoj knjižici u kojoj se glavna junakinja zabija u slijepe ulice rada na doktoratu, pa joj mentorica daje cinične i demistificirajuće savjete kako da se ipak nešto ležernije poigra retorikom znanstveno-akademskog stila, tako da u tom žanru znanstvene proizvodnje – poručuje se iz romana Andree Pisac – prepreke nisu u kontrolnim mehanizmima, kako se to danas kaže, „znanstvene izvrsnosti“, nego, paradoksalno, samo u autorovoj savjesti, u robovanju poštenju.

Usporedbe radi, teoretičari književnosti već su odavno odnos između čitatelja i autora koji pripovijeda o svom životu imenovali terminom „autobiografski sporazum“, želeći reći da se već u trenutku kada krenemo čitati prve stranice nečije autobiografije inicijalno, apriorno uspostavlja prešutno čitateljevo povjerenje da autor o svome životu ne laže i da ćemo vjerovati njegovim svjedočanstvima i ispovijedima kao uistinu proživljenim iskustvima. Na tom se „kreditu“ danom autoru konstitutira užitak autobiografskoga teksta jer ukoliko je autobiografija izmišljena, poništen je i osnovni smisao ili temeljni razlog zašto uopće autobiografiju čitamo. Analogno tome, također se može govoriti i o „historiografskom sporazumu“.

To se, dakako, ne odnosi na historiografski kompetentne čitatelje koji stručnoj povijesnoj literaturi pristupaju s povećalom nad svakim navodom kako bi ocijenili mjerodavnost određenog autora kao kolege iz struke te eventualno polemizirali s njim oko sitnih detalja na kojima grade svoje znanstvenoakademske karijere, nego se odnosi na nas, obične čitatelje, koji ponekad posežemo za produkcijom popularne publicistike više zato da bismo uživali u povijesti kao pripovijesti, u onim trenucima kada poželimo eskapističku književnu fikciju i fantaziju zamijeniti više empirijskim izvorima znanja te proširiti opću kulturu ništa manje napetim povijesnim dramama nego što su to književni zapleti, ali koji su za apetite naše erudicije ipak izdašniji povijesnim podacima nego li umjetničkom estetizacijom.

Vratimo li se opet na Staljinovo fatalno ignoriranje informacija o započinjanju invazije na SSSR, i Burleigh ponavlja već dobro poznatu činjenicu kako su njemačke trupe svojim tradicionalnim blitzkriegom vrlo lako u kratkom roku prodrle duboko u prostore majke Rusije. Ali na to nadopisuje nešto manje poznato široj javnosti: uvjerivši se kako njemačke trupe dan za danom zauzimaju sve više ruskoga tla bez ikakvoga otpora, Staljin je – kaže Burleigh – pao u depresiju i povukao se u svoju daču (i vjerojatno u enormne količine votke), a kada su se kroz nekoliko dana na pragu Staljinove dače pojavili najbliskiji mu suradnici iz najvišega državnoga vrha, pomislio je da su ga došli ubiti. Naravno, došli su ga otrijezniti i pozvati ga da se vrati na čelo Rusije, no u ovom nam je kontekstu bitnije istaknuti kako se Burleighov historiografski diskurs obraća najširoj publici spretno korištenim tehnikama popularne beletrizacije, tehnikama zbog kojih povijesne priče čitamo kao relevantniju i autentičniju Igru prijestolja u odnosu na popkulturnu važnost R. R. Martinove Igre prijestolja kao univerzalnog simboličkog modela arhetipske borbe za moć.

Na kraju krajeva, podsjetimo i da je španjolski pisac Javier Cercas izgradio književnu karijeru upravo na pitanju čemu izmišljati književne fabule kada su se daleko maštovitije stvari već izdogađale u nevjerojatnoj riznici autentičnih povijesnih priča. Štoviše, ne bi li u svijetu književnosti iz pera lošijeg pripovijedača djelovalo tendenciozno ili pretjerano, ili možda čak i neukusno, ili naivno ono oko čega ne možemo sporiti kada Burleigh, ma koliko bizarno ili nevjerojatno zvučalo, prenosi kao autentičan povijesni podatak: kada su, kaže Burleigh, njemački Židovi 1941. godine masovno počeli poštom primati pozive da se prijave na zborna mjesta planirane „evakuacije“, što je bio cinično eufemistički naziv za znamo što, nama je danas gotovo nemoguće pojmiti da je drskost toga cinizma išla toliko daleko da je u dopisu, između ostaloga, pisao i naputak da – navodi Burleigh – židovski stanari ostave svoje domove u „čistom i urednom stanju“, a ključeve predaju Gestapu. Doista, nije jednaki efekt primiti takvu informaciju sa stranica književnosti koja poetično imaginira o poznatim i nepoznatim ili provjerenim i neprovjerenim aspektima povijesne zbilje, niti je jednakog dojma primiti takvu informaciju od naratora u dokumentarističkim maratonima na kablovskim programima povjesničarskog profila, nakon čega odmah uslijede reklame, nego vas takva informacija ošamuti i okrene želudac baš kada je nađete na teškim i mučnim stranicama Burleighove knjige, knjige koja ulazi sve dublje i dublje, nepodnošljivo dublje kako se nižu i gomilaju prijesne činjenice o sumraku čovječanstva tih godina. A nižu se i gomilaju činjenice i informacije takvoga tipa na Burleighovim stranicama kao piramide trupla u koncentracijskim logorima smrti.

I dok je Borges sustavno ukazivao na fikcionalni karakter historiografskoga diskursa, Cercas upravo zbog ovakvih priča kakve smo za primjer naveli u prethodnim odlomcima čini upravo obrnuto: naglašava mogućnost da se povijest čita kao književnost, a da pri tome niti jedan od ta dva diskursa ili kôda ne poništava onaj drugi tobožnjom superiornošću. Svetlana Aleksievič otići će i korak dalje u toj problematizaciji, na teren, među ljude kao vrela usmene literature, i razgovarati s njima te zapisivati njihova sjećanja i svjedočanstva, da bi na kraju dobila Nobelovu nagradu za otkriće da su intervjui podcjenjivani žanr dvostruke vrijednosti: i kao mjesto žive povijesti i kao mjesto žive književnosti.

Pa kada je riječ o tom valceru povijesnoga i književnoga na plesnome podiju historiografskoga teksta, i Burleighova povjesnica također se pridružuje takvom njihanju i zagrljaju, vrveći komprimiranim dramama, zgusnutima u tek ilustrativne epizode. No, upravo iz te jezgrovitosti snažnije pulsira impresivan niz velikih književnih tema o razbacanosti ljudskih duša po europskom kontinentu vihorom povijesti i – da citiramo naslov svojedobno popularne TV-serije – vjetrovima rata. Iz tih sažetih, poopćenih Burleighovih opisa, crtica i „pričica“ lako je zamisliti kakve su sve intimne drame proživljavale cijele obitelji opredjeljujući se za ovu ili onu vojsku, protiv ovoga ili onoga susjeda, za ovu ili onu sitnu korist, e da bi ironijom sudbine doživjeli da su se našli na krivoj strani povijesti ili da su, htjeli-ne htjeli, još pradjedovskim porijeklom bili fatalno ureknutog životnog puta prema vremenu kada će nastupiti njihova kob: njemački fašizam.

Ne zaboravimo da nas je tako naučio čitati Danilo Kiš: u njegovim prozama potresne ljudske drame u sudaru s ratovima, revolucijama, ideologijama i povijesnim ludilima završavaju u dvije-tri riječi ili rečenice suhoparnog birokratskog komentara iz pravosudnog pravorijeka, novinske vjestice, enciklopedijske natuknice... Upravo tako uspostavljenim kontrastom između velike životne tragedije i par ispraznih posthumnih fraza uči nas Kiš da prepoznamo semantičku težinu, iščitamo egzistencijalni pakao, zadrhtimo od cinizma onih koji su „gospodari diskursa“, pa čak i da nas gane diskretna crta lirskog pathosa između redaka takvih depersonaliziranih diskursa i administrativnih jezika. Pa ako nam predavački ton historiografskog diskursa iz pera nekih povjesničara zna ponekad biti zamoran, tako da upravo iz tog razloga posežemo za ipak nešto humanijom književnosti kada s intenzivniijm stupnjem empatije pripovijeda o istim temama o kojima govore i povjesničari, ipak je nemoguće ne biti pod snažnim dojmom kada se pročitaju Burleighove stranice o sudbini talijanskih zarobljenika, odnosno biti pod jednako onakvim dojmom kakav vas danima drži i okupira misli nakon što vas je iscentrifugirao potresan roman o ponorima u ljudskim dušama ili o međuljudskim zvjerstvima.

Naime, kad god se govori o nacističkim koncentracijskim logorima, već po automatiziranom refleksu uslijedi podrazumijevana asocijacija na tragediju židovskog stradanja. No, Burleigh, koji i inače kroz cijelu knjigu skreće u živopisne digresije o manje eksponiranim temama iz povijesti Drugoga svjetskoga rata ili u naizgled marginalne primjere da bi zacrtane teme predstavio snažnijom ilustrativnošću, na ovome mjestu upozorava da su možda još strašnije iskustvo u koncentracijskim logorima proživjeli talijanski ratni zarobljenici, dovođeni u logore nakon što je Italija 1943. kapitulirala i prešla na savezničku stranu. Odjednom prebačeni u novi krug pakla, talijanski vojnici u njemačkim logorima fasovali su bijesnu i osvetničku torturu njemačkih oficira i vojnika budući da su u njihovim očima, naravno, bili izdajnici, dok su istodobno bili izloženi i konstantnim napadima ostalih logoraša, koji su ih zbog talijanskog fašizma i savezništva s Hitlerom dočekali kao krivce za njihovu sudbinu. Za te momke nije bilo predaha od mučenja čak niti u spavaonicama tijekom noćnih sati. Burleigh ne ulazi u detaljnije opise jer pred njim je još obilje neizostavnih tema i epizoda iz opće povijesti toga vremena koje će nagomilati do 1200 stranica, ali u tih par odlomaka stilom i izabranim riječima dovoljno je slikovit i dojmljiv da posve opipljivo, nimalo ravnodušno osjetimo muku te drame te je pamtimo, mislimo o njoj i zamišljamo povrh napisanoga na Burleighovim stranicama sve dok ne osvane veliki potresni roman ili ozbiljan film o svim užasima i patnjama takve sudbine.

Na kraju, stilistički osjetljiviji čitatelji, oni čitatelji koje književnost ne zanima samo kao puko fabuliranje napetosti do raspleta, niti kao mjesto spektakularizacije ljudskih drama i patnji tijekom Drugoga svjetskoga rata, nego ih zanima književnost – kako se to ponekad kaže – i kao umjetnost riječi, nedvojbeno će među redovima Burleighove povijesne faktografije i historiografskoga publicizma prepoznati dijelove koji evidentno pripadaju književnom nadahnuću, posebice kada kaže da je, primjerice, Danska bila „paradni konj među okupiranim zemljama“, dok se za potrebe opisa Staljingrada već upušta i u poeziju: „Pred Šestom armijom stajao je vjetrovit i depresivan sovjetski grad čija su se leđa naslanjala na Aziju“. A kada govori o „katoličkoj ruralnoj oblasti malih gradova i drvenih kućica rasutih po alpskim uzvisinama“, reći će da su to bila mjesta „one vrste gdje su zavisti i mržnje mogle cvasti i trajati u razmjerima skandinavskog epa“, što je komentar kojim se već približava poznatoj okrutnosti lapidarnih rečenica jednoga Thomasa Bernharda, kao i kada za univerzalnu strategiju demagoškog populizma u izvedbi konzervativne desnice veli da ju je „više (...) zanimalo marširanje u budućnost u potrazi za idiličnom prošlošću“.

S obzirom na to evidentno preplitanje književne beletrizacije i historiografske vjerodostojnosti u Burleighovoj knjizi, kao i u popularnoj povijesnoj publicistici općenito, ranije spomenuti „historiografski sporazum“ važne je uloge za naše čitateljsko prepuštanje autoru u vjeri da ne zlorabi svoj autoritet u prenošenju povijesne istine radi zavođenja masa određenim ideološkim, senzacionalističko-komercijalnim ili krajnje sebičnim interesima, pa čak možda i vlastitom glupošću, skrivenom iza zasljepljujuće blještavog ordenja znanstvenih kvalifikacija i statusnih referenci. Na kraju krajeva, barem smo se mi na ovim prostorima nasusretali s knjigama „ozbiljnih“ povjesničara koji su na krilima nacionalizma mahom ukoričavali mitološke fantazije o (pra)porijeklu Hrvata, jasenovačkom „wellnessu“ i općenito o ustašama kao čestitim ljudinama i narodskim dikama. Štoviše, „historiografski sporazum“ naročito dobiva na važnosti upravo kada posežemo za literaturom o povijesnim razdobljima kao što su godine Drugog svjetskog rata budući da je riječ o zbivanjima prema kojima su istinitost, vjerodostojnost i ostali etički zahtijevi naročito imperativni, što je, naravno, zadano strahopoštujućim odnosom prema žrtvama Holokausta, tabuom poigravanja s oficijelnim antifašističkim stavovima i generalnim osudama nacističkog režima.

Zbog ponesenosti Burleighovim pripovijedanjem, zbog silovite salve gusto zaredane faktografije, kao i zbog dojmljenosti monumentalnom debljinom njegove knjige od 1200 stranica, povjerenje izgrađeno tzv. „historiografskim sporazumom“ s autoritativnim znalcem kao što je Burleigh naizgled uopće nije ugroženo, niti bi se u bilo kojem trenutku uopće dovodilo u pitanje, nego bismo sve navedeno prihvaćali kao pouzdane podatke da nije zadaća prevođenja nove povijesti Trećeg Reicha dopala vrlo savjesnom, visoko koncentriranom i uvijek budnom prevoditelju Vuku Perišiću, koji je na brojnim mjestima u toj golemoj masi od 1200 stranica fusnotirao ispravke i napomene o Burleighovim pogrešnim navodima. To ne umanjuje kvalitetu i značaj Burleighove knjige, ionako je riječ tek o lapsusima ili o podacima oko kojih se Burleigh u nekim trenucima spisateljskoga zanosa više oslonio na svoju memoriju, nego što ih je još jednom provjerio u pouzdanim knjiškim izvorima, tako da je, zahvaljujući Perišićevim reagiranjima, knjiga kompletnija i pouzdanija, ujedno nam takvim intervencijama dokazujući kako „historiografski sporazum“ s kojim se prepuštamo uvaženom autoru i te kako može biti varljiv u svakom trenutku, čak i kad konzultiramo najvrsnija povjesničarska djela.

Dakle, uzimajući u obzir količinu i kompleksnost materije, razumljivo je da je Burleigh mjestimično omanuo u točnom navođenju naziva određene postrojbe, nekog srednjoeuropskog lokaliteta ili naziva neke institucije u složenoj, bujajućoj i svako malo reformiranoj strukturi nacističkog aparata, no ostali su podaci, amenovani izostankom Perišićevog korekcijskog fusnotiranja, onda očito vjerodostojno preneseni iz ogromne bibliografije kojom se Burleigh služio. Pa ako se na stranicama Burleighove knjige po tko zna koji put reproducira faktografija iz obilja postojećih izvora, ionako već popularizirana neumornom hiperprodukcijom publicističkoga žanra o temama iz Drugog svjetskog rata, po čemu je onda Burleighova povijest Trećega Reicha nova? Nama je, kao što smo rekli u prvome dijelu teksta, nova u smislu svježine premijernog susreta s autorski unikatnim Burleighovim stilom i individualiziranim pristupom prema općepoznatom o Trećem Reichu, ali u tom smislu, kada bismo je tek danas čitali prvi put, bila bi nam nova čak i ona povijest Trećega Reicha ukoričena prije trideset ili pedeset godina, dok bismo Burleighovu povijest, čini se, morali shvatiti kao novu na neki bitno drukčiji način u usporedbi s postojećim povijestima, prije u konceptualnom smislu, nego li u smislu produkcijske recentnosti, tim više što nam sam autor to vrlo samosvjesno poručuje eksplicitnim podnaslovom, koji u odnosu na bezbroj drugih mogućnosti (proširena povijest, kritička povijest, osuvremenjena povijest, panoramska povijest, itd., itd...) glasi upravo tako, znakovito odvažno: nova povijest.

Odgovor na to pitanje bi mogao glasiti da je Burleighova povijest nova po iznadprosječnom stupnju ambicioznosti. Monumentalna knjižurina Treći Reich Michaela Burleigha ne zadovoljava se partikularnim, mozaičnim upotpunjavanjem povijesnoga znanja o tome vremenu, nego je planirana da bude sumarnog, sveobuhvatnog karaktera, što se vidi po tome da su u Burleighov magnum opus uvrštene i teme koje su do prije nekog vremena bile tabuizirane, marginalizirane ili ispuštane, odnosno prepuštane nekim drugim autorima i nekim drugim publikacijama, bilo zbog ekonomizacije građe u opsežnijim povijesnim pregledima, bilo zbog konzistentnosti reprezentiranja povijesne slike, ali i zbog čvrsto postavljenih konvencija, granica i obzira prema nekim temama iz problematskog spektra o njemačkom fašizmu. Nasuprot tome, Burleigh je radi kompletnije slike, ali i historiografske korektnosti smatrao, primjerice, neizostavnim poprilično detaljna poglavlja posvetiti problematici prekomjernog savezničkog bombardiranja, uravnoteženo odmjeravajući argumente za (ne)opravdanost takvog načina poražavanja Hitlerovog režima.

Također je jedno poglavlje posvetio i oscilirajućem kontinuitetu opozicijskog otpora protiv Hitlera u samom vrhu vlasti, analizirajući razloge neuspješnosti svih tih povremenih urota i pokušaja atentata, kao što je podosta stranica posvetio i nezadovoljstvu njemačkog puka Hitlerovom ideologijom, pa čak ukazujući i na zgroženost dijela Nijemaca prema Hitlerovom teroriziranju Židova, očito se osvrčući i na te dimenzije tadašnjeg društvenog realiteta s ciljem da prije svega polemizira s pojednostavljenom slikom o monolitnoj, jednoglasnoj predanosti njemačkoga naroda svome Fuhreru. Naročito su pak osjetljiva poglavlja u kojima Burleigh ukazuje na amoralnu suradnju zapadnih korporacija s Hitlerovim režimom ili kada govori o međusobnom razumijevanju francuskog i Hitlerovog antisemitizma, kao i na cinične prakse mnogih drugih europskih zemalja, među kojima je možda najskandalozniji slučaj Poljske budući da je na prve izbjegličke valove Židova iz Njemačke i Austrije mrtvo 'ladno reagirala ukidanjem dvojnog državljanstva onim Židovima među tom izbjegličkom masom koja se nadala na temelju „sretne“ okolnosti da imaju i poljsko državljanstvo spasiti povratkom u drugu domovinu.

Zanimljivo, na tih „sveobuhvatnih“ 1200 stranica vrlo malo je toga rečeno o situaciji na Balkanu i u tadašnjoj Jugoslaviji. U odnosu na iscrpno predstavljena zbivanja u Zapadnoj Europi i Skandinaviji te u odnosu na naročito potresno opisanu ukliještenost Baltika i Srednje Europe između njemačkog fašizma i sovjetskog terora, sukobi u tadašnjoj Jugoslaviji spominju se tek sporadično, u usputnim komentarima, tako da su iz tog zemljopisnog areala tek detaljnije prikazane situacije u Mađarskoj i Rumunjskoj. Nema istaknutijeg ukazivanja na programatski NDH-zijski teror, nego Burleigh, štoviše, čak cijeli ovaj prostor isključuje nonšalantnim komentarom da je na prostoru tadašnje Jugoslavije više krvi proliveno građanskim ratom nego li fašističkom okupacijom, i na toj rečenici-dvije završava sva rasprava, bez ikakve autorove volje da se upusti u razmrsivanje konflikta svih protiv sviju među frakcijama na jugoslavenskom ratištu. Čak i u poglavlju koje je naslovom „Istok, Zapad i Balkan“ eksplicitno posvećeno temeljitijoj analizi u raznim dijelovima Europe pod fašističkom okupacijom, Istok i Zapad doista su ekstenzivno zastupljeni, ali – paradoksalno – unatoč navedenosti u naslovu, u samome poglavlju o Balkanu doslovno nema ni riječi.

O razlozima toga izostavljanja možemo samo spekulirati, pa stoga tek pretpostaviti da je autoru povijest balkanskoga prostora možda slabije poznata ili mu je naprosto na rubu interesa uslijed opredijeljenosti za reprezentativnije primjere. Na kraju krajeva, na Burleighovoj karti Europe za vrijeme Trećeg Reicha ima još nekoliko slijepih pjega, pa smo tako potpuno ostali uskraćeni za uvid u Španjolsku, unatoč važnosti španjolskog građanskog rata, kao što su izostavljeni makar i ovlašni prikazi stanja u zemljama Beneluksa, te u dijelu srednjoeuropskih zemalja (Češka, Slovačka), kao i u dijelu balkanskih ili mediteranskih zemalja (Grčka, Albanija, Bugarska...). Već iz ovoga nabrajanja jasno je da je Burleigh vjerojatno bio prinuđen obaviti selekciju te je prema nekom svom kriteriju izabrao paradigmatske primjere među europskim zemljama u vrijeme fašističkog mahnitanja. U svakom slučaju, vjerojatno bi bilo neutemeljeno prigovoriti mu da je zaobišao postjugoslavenske prostore zato što se možda ne bi snašao u dugoj povijesti zapetljane i iracionalne politike naših nacionalističkih plemena budući da Burleigh vrlo pregledno, jasno i sistematično opisuje ništa manje komplicirane odnose snaga i frakcijske sukobe među miješanim stanovništvom i mnogobrojnim (para)vojskama po srednoj i istočnoj Europi.

Bez obzira ne sve to, vrijedno je izdvojiti podatak da Burleigh jugoslavenski NOB ocjenjuje tek kao drugi najveći antifašistički pokret u Europi, što se kosi s papagajskim zborenjem naših političara o oružanom ustanku hrvatskih partizana kao najvećem antifašističkom pokretu u Europi kad god ih ceremonije, obljetnice ili polemike oko NDH-zijskog naslijeđa natjeraju da se izjasne o hrvatskom i još više o svom (anti)fašizmu. Uvijek im je to prvi i ključni argument, no indikativno je da su ga s vremenom „poboljšali“ tako što im je partizanski otpor kao najveći antifašistički pokret „u ovom dijelu Europe“ malo-pomalo, od govora do govora, izrastao u najveći antifašistički pokret „u cijeloj Europi“.

Drugi razlog zašto si Burleigh daje za pravo da kvalificira svoj rukopis kao novu povijest jest u konceptualnoj ili metodološkoj razlici spram uobičajenih, dosad prakticiranih pristupa u općepovijesnim pregledima toga razdoblja. Naime, izdanja ovakvog tipa nerijetko su se svodila na kronološko nizanje uopćenih komentara o svim bitnijim momentima iz povijesti toga razdoblja, pa bismo u konačnici dobivali ekstenzivne, no revijalno plošne, elementarno informativne povjesnice udžbeničkog karaktera koje se kvalitativno razlikuju tek po preglednosti razvrstavanja podataka i adekvatno dimenzioniranog opsega u reprezentiranju određenih tematskih jedinica. Drugo praktično rješenje zasnivalo se na izboru i naglašavanju jednog aspekta, jedne problematske perspektive ili jedne razvojne linije (npr. Hitlerove biografije) kao dominantne narativne okosnice oko koje bi se plela ostala tematska područja, ali koliko god takvo strukturiranje imalo svojih prednosti, ponajprije u smislu jasno koncipiranog organiziranja kompleksne građe u smisleni slijed izlaganja, gotovo po pravilima romanesknog fabuliranja, problem je što se takvim narativnim komponiranjem brojne kompleksne teme, vrijedne zasebne ili poliperspektivne problematizacije, hijerarhiziraju na način da su funkcionalno podređene osnovnoj niti izlaganja te se prezentiraju jednodimenzionalno, samo iz one perspektive koja je zadana interesima osnovnog tematskog kursa.

Burleigh pak kombinira kronološki pristup sa dijeljenjem knjige na problematizacijska područja, tako da mu je svako poglavlje relativno samostalna, zaokružena studijska cjelina u kojoj se iscrpno razrađuje određeni segment kompleksnog, heterogenog društvenog realiteta toga vremena, bližeći se stoga takvim konceptom ne toliko ionako nemogućem idealu totaliteta, koliko kvaliteti višedimenzionalnog reprezentiranja. Burleigh se dijelom drži kronološkoga kriterija tako što slijedi razvojnu liniju nacističkoga pokreta od uspona do konačnoga pada, ali pri tome u prvome dijelu temeljito zalazi i u predpovijest, što je možda i najbolji dio knjige budući da vrlo jasno razvrstava i tumači socioekonomske i političke okolnosti na tadašnjoj društvenoj sceni, iz čijih se kriza, anarhičnog kaosa i konfuznih stranačkih i još sitnijih frakcijskih sukoba generirao nacizam.

U tom je dijelu Burleigh uistinu kompletirao popis svih faktora koji su imali ulogu u kreiranju fatalnih preduvjeta koji su na koncu determinirali političkodruštveni uspon nacista da bi potom ostala poglavlja posvetio repertoaru ključnih tema za sagledavanje svih aspekata nacističkog režima, u rasponu od ideoloških strategija i projekata u najvišim centrima moći do društvenopolitičke klime i strukture osjećaja na terenu, među običnim pukom, pružajući nam takvom organizacijom građe prilično temeljit panoramski presjek socioideološke dinamike  među svim društvenim slojevima toga vremena. U tom smislu nova povijest Michaela Burleigha između svojih korica objedinjuje teme i problematska područja kakve smo inače do sada čitali raspršeno po mnogobrojnim izdanjima koja su se zadovoljavala ograničavanjem na parcijalna pitanja, pa tko bi se iz te vojske autora na stranicama svoga ukoričenja posvetio razvoju projekta genocida nad Židovima, nije se bavio problemom savezničkih bombardiranja, a tko se bavio njemačko-ruskom politikom i potonjim sukobom, nije problematizirao okupaciju Francuske. Iz bogate, no disperzne produkcije o takvim podtemama Burleigh pak prosijava ono što je najvrjednije prikupljanja da bi zamijesio svoje štivo, nudeći nam tako na jednom mjestu ponajbitnije iz sve umnoženije publicističke produkcije o tom povijesnom razdoblju.

Osim što mu je ambicija obuhvatiti ogromnu građu o intenzivnom razdoblju guste dinamike zbivanja, Burleigh se raspisuje na 1200 stranica i zato što se protivi pojednostavljenim interpretacijama koje su, zapaža, počele naveliko cirkulirati u literaturi, ali također i u dokumentarcima i filmovima povijesnoga žanra s još fatalnijim učinkom na općekulturno znanje. Konstatirajući taj problem, Burleigh s naročitom osjetljivošću reagira na olake zaključke da su ekonomska depresija i posljedice Prvog svjetskog rata ponajviše ili čak jedino zaslužne u kreiranju plodnoga tla među njemačkim stanovništvom za Hitlerov populizam te se, kako smo već spomenuli, upušta u izrazito pedantno, ali pregledno analiziranje tadašnje društvenopolitičke i ekonomske situacije da bi detektirao sve faktore, pa čak i presudne detalje ili ironične obrate koji su pridonijeli znanome ishodu. Ponajbolje se to Burleighovo nastojanje vidi u dijelu knjige u kojem opisuje Anschluss, događaj koji se inače u povijesnim pregledima uobičajeno svodi na rečenicu-dvije ili odlomak-dva kao glatko provedeni postupak prirodnog ujedinjenja germanske zajednice. Međutim, Burleigh nas informira da taj proces nije bio tako jednostavan, otkrivajući nam zanimljivu autonomnu fašističku scenu u Austriji i lokalne austrijske pretendente na vlast s bizarnim fantazijama o velikoj Austriji zbog frustiranosti raspadom Austro-Ugarskog carstva, zbog čega je Hitler u pripremi imao i scenarij za vojni sukob s Austrijom i agresorskom okupacijom, pri čemu je veliku ulogu imala i utrka s vremenom zbog Mussolinijevih apetita prema Austriji.

I premda se protivi simplifikaciji uzročno-posljedničnih odnosa, kao i reduktivnim zaključcima o problematikama nacističkog režima radi ekonomičnijeg ili popularnijeg prezentiranja kompleksne materije, Burleigh ipak svodi povijesni put nacističkog pokreta na politiku motiviranu rasizmom kao dominantnim, osnovnim, krovnim, rukovodećim principom u projektiranju tzv. novoga svjetskoga poretka. Postavimo li si pitanje jesu li Hitler i njegova najuža sljedba mijenjali prioritete i strateške ciljeve ovisno o razvoju situacije, odnosno jesu li evoluirali u smislu da su im rasle ambicije i raspirivala megalomanija kako su prisvajali sve totalniju moć, ili su od samog početka imali dogmatsku viziju koje su se ortodoksno držali do te mjere da je diktirala njihove operativne odluke u svakom trenutku, onda Burleighov odgovor preteže prema ovoj drugoj opciji i pri tome precizno imenuje da je u korijenu toga masterplana kontinuirano bio rasizam. Razloge za to Burleigh nalazi i u ranim Hitlerovim programatskim tekstovima, kao i u političkim govorima, ali također nalazi da su nacistički rasni koncepti do potpune iracionalnosti bili presudni u brojnim kapitalnim odlukama na svim strateškim poljima, od vojnog i geopolitičkog do socijalnog i ekonomskog, uključujući i ulaganje silne energije da se razviju svi oni eugenički pogoni i mehanizmi „poboljšavanja“ arijevske rase. U tom kontekstu je do razvijanja sustava koncentracijskih logora smrti došlo gotovo morbidnom ironijom: kako je Njemačka osvajala sve više europskih teritorija, tako je i raslo „onečišćenje“ rastućeg Trećeg Reicha sve većim brojem Židova s okupiranih zemalja.

U svakom slučaju, iza svih tih ključnih ideoloških pojmova u nacističkoj retorici, pojmova kao što su lebensraum, grosse Deutcshland, Deutschland über alles, itsl., stajala je samo jedna ideja – naglašava Burleigh – odnosno, Hitlerova zamisao da sve te „podvrste“ imaju status kolonijalnog roblja koje će opsluživati Njemačku, imajući stav prema ostatku Europe jednako kao i prema afričkim plemenima. U tom smislu je fascinantno – otkriva nam Burleigh – koliki su se kapaciteti trošili na raseljavanje „nižih“ naroda, tako da je uistinu zgrožavajuće na stranicama Burleighove povjesnice čitati astronomske brojke o tisućama i tisućama ljudi koje se razvozilo s jednog kraja Europe na drugi u kilometarskim željezničkim kompozicijama po nekoliko puta dnevno, natiskane do gušenja u stotinama vagona. Te ogromne mase ljudi doslovno se bacalo posvuda, u nekakve nigdine, onako kako se u Berlinu zaigrano crtalo po kartama, pa budući da se zlo nacističkog režima uglavnom percipira kroz industriju smrti u koncentracijskim logorima prema Židovima, dobrodošla je Burleighova gesta da značajan broj stranica posveti ništa manje stravičnim zvjerstvima nad Slavenima te njihovom protjerivanju i raseljavanju s plodnih, žitorodnih, Hitleru potrebnih zemljišta, tim više što su s druge strane trpili i Staljinov teror.

I dok Burleigh genezu nacističkog projekta svodi na motiviranost rasizmom, rasizmom i kao konstitutivnom idejom, i kao konačnim utopijskim ciljem, i kao sredstvom vođenja politike i zavođenja masa, Burleighova ambicija da na 1200 stranica još jednom napiše povijest Trećega Reicha na način zbog koje će je se moći nazvati novom također se temelji barem na dva osnovna autorska motiva. Prije svega, Burleigh je ocijenio da je potrebno napisati novi, temeljiti povijesni pregled koji bi uključivao recentne spoznaje te nova i uravnotežena gledišta, ali i poliperspektivnost ili višedimenzionalnost kada je riječ o temama ili činjenicama koje se već automatizirano i nekritički reproduciraju (kao spomenuti Anschluss, (ne)postojanje antitotalitarne opozicije i pokreta otpora među Nijemcima u Hitlerovoj Njemačkoj, Holokaust, itd...) zato što ga je već počeo uzrujavati pojednostavljen i plošan način na koji se tematika njemačkog fašizma prezentira u masovnim medijima. Pri tome nije problem samo u površnosti, nego također u popularizaciji i spektakularizaciji nacističke „kulture“ i ikonografije, pa Burleigh ukazuje na zabrinjavajuć stupanj popkulturne industrije posvećene žanru nacističkog svijeta, tim više što ta produkcija u sve većoj mjeri zamućuje elementarno razlikovanje između dobra i zla tako što naciste prikazuje kao cool likove. To je, kaže Burleigh „'industrija Hitlera' za koju očito postoji nepotrošivo tržište“.

Taj loš trend možemo registrirati i u području „ozbiljne“ literature s obzirom da i u popularnoj povijesnoj publicistici zbog komercijalne senzacionalnosti prevladavaju sve opskurniji tematski interesi iz repertoara nacističke povijesti, recimo o nacističkom navodnom koketiranju s crnom magijom i okultnim (na što se Burleigh također osvrće imajući vrlo jasan stav o Hitlerovom negativnom(!) odnosu prema tim fenomenima) ili o nacističkom eksperimentiranju s drogama, podsjetimo li samo na nedavni hit s naših knjižarskih polica, odnosno na knjigu Potpuna ekstaza – narkotici u Trećem Reichu Normana Ohlera, tako da možemo reći kako je naročito u slučaju takvih publikacija opravdano i po mnogo čemu točnije ili ispravnije dodijeliti im kvalifikacijsku oznaku pakleni šund, poetičku etiketu koja se inače uobičajeno koristi za daleko benigniji subžanr jeftino zabavljačke trivijale. Međutim, Burleigh po tom pitanju kritički stav više usmjerava prema proizvodima vizualne kulture, uključujući i specijalizirane kablovske programe historiografske orijentacije koji generalno prezentiraju povijest kao spektakl, pa maratonskim tempom nižu obilje dokumentaraca o Hitleru, nacističkoj Njemačkoj i Drugom svjetskom ratu.

Burleigh podsjeća da su Hitlerovi nacisti bili medijski vrlo osviješteni, po mnogim invencijama avangardni kada je riječ o pretvaranju politike u spektakl, propagandnoj manipulaciji filmskom slikom i shvaćanju važnosti filmske magije, pa su pomno režirali i montirali vlastitu sliku na filmskoj traci. „Zahvaljujući“ nacističkoj sklonosti da neumorno snimaju svaki korak svojih „uspjeha“, u naslijeđe nam je ostala bogata filmska dokumentacija koja se sada – napominje Burleigh – nezasitno eksploatira, a da se ne uzima u obzir kako te snimke nisu dokumentarističke neutralne, nego su ih nasnimali nacisti, što znači da su se – upozorava Burleigh – prikazivali u boljem, spektakularnijem svjetlu. Predavši nam tu filmografiju u amanet, kaže Burleigh, „nacisti su cinično manipulirali budućnošću jednako kao i svojim suvremenicima (...), čime su započeli proces u kojem će nacisti postati opsesija medijske scene u sljedećim desetljećima“ te će ta podmukla „vremenska bomba“ rezultirati onim što Burleigh naziva „otrovnom infiltracijom nacista u suvremenu kolektivnu svijest preko modernih medija“.

Osim što je ljuti protivnik popularne izreke da slika vrijedi više od tisuću riječi, smatrajući je plošnom, manipulativnom, zasljepljujuće spektakularizacijskom, a u današnje vrijeme masmedijske hiperreprodukcije i sve više dekontekstualiziranom, Burleigh je također ocijenio kako je nova, pravovaljana povijest Trećeg Reicha u ovom trenutku nužna kako bi se s određenom notom upozorenja ukazalo na podudarnost nekih elemenata iz povijesti nacističkoga režima s aktualnim pojavama naše suvremenosti. Burleigh mjestimično eksplicitno naglašava paralelnost između nacističke prošlosti i naših današnjih reagiranja na krize, ponajprije kada je riječ o preporodu desničarskog populizma na političkoj sceni brojnih zemalja, ali ponekad prepušta čitatelju da sam prepozna analogije. Izvorno objavljena 2008. godine, Burleighova nova povijest Trećeg Reicha nije dočekala brojna recentnija zbivanja koja nas u još većoj mjeri asociraju na uspon fašizma i totalitarizma u prvoj polovici prošloga stoljeća, ponajprije kada je riječ o posljedicama Trumpovog predsjednikovanja ili brexitovskog glupiranja, ali nemoguće je ne vidjeti znak (približne) jednakosti između reagiranja svijeta i Njemačke na Veliku depresiju 1929. godine i današnjih antikriznih mjera na svjetsku recesiju i globalnu ekonomsku krizu.

Mnoge njemačke ekonomske mjere po pitanju socijalne politike, subvencioniranja određenih „ugroženih“ društvenih kategorija ili zaštite poljoprivrednika državnim poticajima, ali i spektar mjera koji je zapravo samo koristio profitu cinične elite podsjećaju, primjerice, na aktualnu hrvatsku ekonomsku politiku, kao što i banalni politički ekshibicionizam tadašnjih parlamentarnih zastupnika možemo prepoznati kao vrlo blisko blesiranju i političkom igrokazu naših današnjih sabornika radi puke, jeftine provokacije. Kao i danas, i u tadašnjoj se krizi mnogim političarima strategija svodila na demagošku proizvodnju predstave, showa, cirkusa kao načina da se simulira pseudodjelovanje i oporbenost. Ipak, najfascinantnije je na stranicama Burleighove povjesnice iščitati apsolutnu identičnost tadašnjih rasprava među europskim političarima o rješavanju problema masovnog židovskog izbjeglištva s današnjom europskom politikom prema migrantskoj krizi: i tada su europski državnici i politički lideri za zajedničkim stolom s podjednakom nevoljkošću, skrivenim kalkulacijama i deklarativnim humanizmom vijećali o kvotama primanja, preusmjeravanja i dogovornog raspoređivanja izbjegličkih valova Židova kada su im se te gomile nesretnika našle na granicama.

Sve su to razlozi zašto Burleighovu novu povijest vrijedi imati na polici kućne knjižnice. Osim što je bogata riznica podataka i znanja, sadržavajući u koncentriranom izdanju sve ono što je rasuto po brojnim knjigama parcijalnog odnosa prema repertoaru tema iz toga razdoblja i što inače konzultiramo guglajući Wikipediju, Burleighova povijest Trećega Reicha je reaktualizirana tako da nam bude i svakodnevni priručnik, puna nostradamusovskih šifri za današnje tendencije na svjetskoj političkoj sceni. Ipak, Burleighovo glomazno ukoričenje od 1200 stranica nije knjiga koja se čita nasumično, prelistavanjem i zadržavanjem samo na dijelovima koji bi nas nekim povodom ponajviše zanimali, nego se napeto čita od prve do zadnje stranice kao veliki ep, pa kada se dođe do kraja, osjećaj je isti kao i kada se prevali sve sezone Igre prijestolja. Drugim riječima, njegova se knjiga ne ispušta iz ruku, potpuno nas usisava u fantastični svijet dobra i zla, ispunjava nas nevjericom dok svjedočimo najnevjerojatnijim događajima, a ima i zmajeva (savezničkih bombardera). Povrh svega toga, nije riječ o fantazijskom entertainmentu, nego o krvavo stvarnoj prošlosti.

Povijest je to, a ne bajkoliki mit, što nas obvezuje da znanje dobiveno Burleighovom knjigom nadalje nosimo kao svoju odgovornost prema vremenu u kojem živimo i u kojem bismo tako olako mogli reprizirati sve ono na što nas Burleigh upozorava povijesnim primjerima iz prošlosti.