37. epizoda Deadwooda

Genijalna televizijska serija Deadwood emitirana je od 2004. do 2006. godine, kada je HBO naprasno i bez objašnjenja obustavio snimanje. Te tri sezone, tih 36 epizoda bilo je dovoljno da serija stekne i do danas zadrži status jedne od najboljih televizijskih serija svih vremena, čak i u konkurenciji svih briljantnih ostvarenja u proteklih petnaestak godina. Autor i scenarist David Milch uspio je napraviti vrhunsko umjetničko djelo radnje smještene u doba američkog Divljeg Zapada, upravo zato što je nadrastao puko oslikavanje jednog lokalnog povijesnog odsječka, potpuno anuliravši očekivane klišeje žanra.

Priča o nastanku i razvoju rudarskog kampa, kasnije i gradića Deadwooda, na domorodačkom  teritoriju u Južnoj Dakoti, koja tada, sredinom 70-ih godina 19. stoljeća, još nije bila dijelom SAD-a, priča je o nastanku i razvoju društva i u ključnim točkama može se primijeniti na bilo koju kulturu u povojima. Priča je to o prvoj ljudskoj naseobini u kojoj dugo preživljavaju samo najsnažniji i najokrutniji, društveno uređenje je svojevrsna, od strane alfa-mužjaka pozorno kontrolirana anarhija, prividni mir među klanovima održava samorazvijeni sustav ophođenja među njima, nekakav prvi, nepisani „društveni ugovor“ kojega se sve potencijalno sukobljene strane, za dobrobit vlastite zarade i materijalnog bogaćenja, nastoje pridržavati (međusobno čuvanje i danak u krvi). U takvoj, prvotnoj nakupini ljudi, najveći remetilački faktori konstantno dolaze izvana. Najmoćnijem čovjeku ranog Deadwooda, voditelju bara, svodniku i beskrupuloznom ubojici Alu Swearengenu (Ian McShane u životnoj ulozi) u početku su remetilački faktori Indijanci, Divlji Bill Hickok (Keith Carradine), Seth Bullock (Timothy Olyphant), američka vojska, Wyatt Earp (Gale Harold), hotelijer i svodnik Cy Tolliver (Powers Boothe) i dr., te se među njima razvijaju kompleksni odnosi u kojima ne manjka nasilja, obrata, kompromisa i najčudnijih savezništava.

Fascinantna je i nezaboravna galerija likova koje je osmislio David Milch. Mahom su utemeljeni na povijesnim ličnostima, ali kroz slobodnu Milchovu preradu često malo pomaknuti u odnosu na svoje stvarne predloške. Susreću se tu svima znane ličnosti, ali i cijeli niz lokalnih, koje u Milchovoj obradi, čak i kad su epizodni karakteri u pitanju, zauvijek ostaju nezaboravnima. Balzakovska pažnja s kojom se konstantno zapliće radnja i međuodnosi dvadesetak likova rijetko je, ako ikada uopće, viđena u žanru vesterna. Ironijskom obratu povijesti svjedočimo kada okorjeli kriminalci i ubojice, zabrinuti mogućim dolaskom američke uprave, sami formiraju marionetsku gradsku vlast, stvarajući tako, a da toga nisu ni svjesni, temelje za dolazak zakona u Deadwood.

Najveći problem za Ala Swearengena, ali i za cijeli Deadwood i sve sukobljene strane, ipak nastupa kada pristigne biznismen i tragač za zlatom George Hearst (Gerald McRaney), čija demonska pojava pojam beskrupuloznosti i nasilja u Deadwoodu diže na višu razinu. Grčevito se braneći od Hearsta, udruženi građani čine sve ne bi li pridobili instance moći koje njima odgovaraju i upravo u tome trenutku, za najveće napetosti i na samom rubu totalnog krvoprolića, prekida se snimanje i emitiranje serije.

Priča je ostala otvorenom punih trinaest godina, sve do 2019. kada HBO seriju napokon završava cjelovečernjim filmom, dakako, prema Milchovom scenariju, a u režiji Daniela Minahana, koji je režirao i nekoliko epizoda izvorne serije. Srećom, radnja se ne nastavlja izravno na posljednju snimljenu epizodu iz 2006. godine, što bi bilo poprilično neuvjerljivo uz trinaest godina stariju glumačku ekipu (i bez preminuloga Powersa Boothea), pa je učinjen desetogodišnji skok (u 1889. godinu). U Deadwoodu je već zaživio prvi javni telefon, postavljaju se novi telegrafski stupovi, a poznati likovi pristižu na oproštajni susret (ili konačni obračun). Dan državnosti Južne Dakote zgodan je povod kako bi se u Deadwoodu ponovno našli i Alma Garett (Molly Parker) i George Hearst. Hearst je sada senator u Kaliforniji i u toj funkciji i pristiže održati govor, ali gotovo istoga trenutka unosi nemir: s jedne strane nastoji kupiti zemlju dobrog starog Charlija Uttera (Dayton Callie) kako bi preko nje proveo telegrafske stupove, a s druge prepoznaje Trixie (Paula Malcomson), prostitutku koja ga je godinama ranije upucala i za koju je vjerovao da je mrtva. Sve to opet ga dovodi u sukob sa Swearengenom i Bullockom, oživljavaju stare traume i neprijateljstva, a nenaplaćeni računi ubrzano pristižu.

Film Deadwood, promatran sam za sebe, netipičan je vestern koji možda i ne slijedi uobičajene zakonitosti žanra, pa bi gledatelje neupućene u seriju mogao zbuniti ili čak ostaviti loš dojam. Tome je redatelj nastojao doskočiti povremenim reminiscencijama, u ključnim trenucima, no one će više u fanovima buditi nostalgiju za serijom nego biti od velike koristi novim gledateljima (jasni su neki stari odnosi i antagonizmi, ali pozadina istih, dakako, nije). Treba svakako imati na umu da je film snimljen kako bi se stavila točka na događaje iz serije, a kako se s vremenom Hearst prometnuo u glavnog negativca kraj kojega je i Al Swearengen postao simpatičan, tako je njegova povezanost s Deadwoodom morala biti zaokružena. Ili sudbina obojice. Hearstova demonska narav uvjerljivo je prenesena i na film, dok je Al s godinama smekšao, ali i znatno oronuo, te po svemu sudeći više nije ključan faktor, a niti smetnja Hearstovim poslovnim planovima i ubilačkim pohodima. Tako njegov glavni protivnik postaje službeni nositelj zakona, maršal Bullock, čime se dovršava evolucija nasilja – od međusobnog sukoba kriminalaca, preko sukoba kriminalaca i marionetske vlasti, Deadwood je dočekao sukob američkog senatora i šerifa.

Po svojoj unutarnjoj strukturi, Deadwood nalikuje produženoj epizodi serije i to mu je zapravo najveća mana – kao da nije film, a ni epizoda serije. Neočekivano, najveće vrijednosti Milchova pripovijedanja na kraju su mu postale teret, pa Deadwood ostavlja dojam dosta razvučene epizode, a moglo bi se ponešto cjepidlačiti i o samoj radnji i karakterizaciji pojedinih likova. No i takav, Deadwood je emotivni i sentimentalni, a na kraju krajeva, u svakom pogledu besprijekorno snimljen, autorov posljednji pozdrav kako vlastitoj kreaciji, tako i štovateljima. I štovatelji mu uzvraćaju dubokim naklonom.