Brazil, seks, buka!!!
Panameričke putešestvije No Wave gitarista i pjevača, a kasnije kantatutora i producenta iz posljednjih 20 godina diskografije objedinjene su kompilacijom koja ujedinjuje obje obrazine njegovog izričaja – i sirovost i nježnost.
Glazbena kritika danas se uglavnom slaže da je u odgovoru na prvi val britanskog punka s druge strane oceana u vidu okupljanja markantnih imena na kultnoj ploči „No New York“ svoje prste kao izbornik i producent imao Brian Eno, svojevremeno transvestitski vilenjak iz Roxy Music. Preciznije, u svojem je imenu pokret pod imenom tzv. No Wave, bio odgovor na new wave, a u svojem je boemskom sinkretizmu u njemu svoje mjesto pronašao i mlađahni Jean-Michel Basquiat.
Njegovi su pioniri bili saksofonist-pjevač James Chance, bubnjarka-elektroničarka Ikue Mori, trombonist Joseph Bowie i pjevačica-performerica Lydija Lunch, no najveću je karijeru u punom smislu riječi koja se proteže primarno na glazbenu, ali i filmsku industriju svakako ostvario gitarist, skladatelj, aranžer i tekstopisac Arto Lindsay koji je na kompilaciji predvodio grupu DNA. Prije negoli je i sam podebljao 'zid buke' sastavljen i od nekolicine električnih gitara odjednom, to su već prakticirali skladatelji iz centra Manhattana, no postavljanje bombe u samu jezgru pop-pjesme, osobitim i vrlo samoukim stilom sviranja gitare, pečat je junaka ovog teksta.
Rođen 1953., krajem mjeseca svibnja, u Richmondu, u Virginiji, u djetinjstvu seli u Brazil, kamo familiju odvode roditelji misionari. Lindsay je u pubertetu doživio erupciju koja je zaklekla i dalje od tih autorskih koljena. Naime, krajem 60-ih kao odgovor na diktaturu desnice, u Brazilu se javlja pokret Tropicalismo, čiji su predstavnici Os Mutantes, politički angažirana grupa autora, kantautora, slikara, te slikarica iz grupe neokonkretista koju bez problema možemo nazvati ansamblom, ali i pandemonijem. Pored njih, tu je i Tom Ze, kojeg smatraju brazilskim Zappom, a vječni čovjek iz pozadine je i famozni David Byrne. Arto je kompilirao i preuzimao njihove stilske značajke, a u smislu ethosa, možda je najbliži kantautoru Zeu, s pjesmom čiji je moto, „grijeh je moje spasenje“.
Prvi disk kompilacije koja predstavlja primarno Artov život u svlaku kantautora započinje gitarskim duetom „4 Skies“ na kojem svira Amadeo Pace, iz grupe Blonde Redhead, dok šumove dodaje Brian Eno, njegov formativni mecena. Melankolične su to pjesme, posljedica površnih ljubavnih veza, koje su refleksija i na megalopolis i na figuru umjetnika na tržištu, ali osim kreštanja Cheta Bakera, istaknimo tu i kantautora Michaela Franksa. Američki odgovor 70-ih na bossa novu, izvršio je veliki utjecaj na Arta, iako će kritika uvijek radije navesti Princea, čija se live-verzija „Erotic City“ nalazi na drugoj strani, baš kao i „Simply Beautiful“ Ala Greena. Iako, izborom ovih covera Arto nudi emociju frajerske karnalnosti, uz zid buke, viđen u svjetlu falusoidnog erotskog artefakta, zna on biti i razoružavajuće suptilan; poslušajmo samo pjesmu „Complicity“, s poantom „zažvalimo se u sijenu kao dvojezični dvojac“, kako glasi originalni tekst pjesme.
Od 1996. nadalje, od albuma „O Corpo Sutil“, studijski stalno surađuje s bas-gitaristom Melvinom Gibbsom, gitaristom Viniciusom Cantuáriom, te producentom Andresom Levinom. Na singlici „Combustivel“ Lindsay pjevanjem priziva stil Caetana Velosa, najvećeg živućeg predstavnika Tropicalismo pokreta, koji ga je i sam ugostio na „Estrangeiru“, još iz 1989. A već u intervjuu za britanski mjesečnik The Wire, 1983. godine, navodi kako mu je želja odsvirati koncert s brazilskim udaraljkašima i njujorškim DJ-ima, što ostvaruje 1997. na disku „Hyper Civilizado“, kad illbient DJ-i remiksiraju njegove pjesme. (Kako Arto voli spajati nespojivo, dodajmo u kulturni miks i remikseve koje je novosadski producent Suba napravio s Astrud Gilberto, tek toliko da osjetimo isti senzibilitet za dekonstrukciju iz našeg areala. – op. aut.)
Međutim, na drugom nas disku čeka Arto-nervčik. Neljudskim urlicima koji podsjećaju na slavnog francuskog kazališnog režisera i filozofa ludila Artauda, Lindsay garnira svoje umivene studijske snimke. Čekaju nas žive verzije nekih pjesama s prvog dijela kompilacije, poput „The Prize“, „Invoke“ i „Illuminated“, dok izbor zatvara „Wall of Guitar“ snimljen u produkciji njemačkog nacionalnog radija u berlinskom Berghainu, referentnom mjestu (još?) subverzivne seksualnosti noćnog života. Usprkos redovnoj koncertnoj aktivnosti, Arto oklijeva s novim albumom, te kompilaciju, koliko god ga voljeli, ne možemo nagraditi superlativima.
Ocjena: 7/10
