Bugarska tuga
Prirodni roman roman je bez fabule, a napisao ga je pjesnik. Već ti podaci strašljivijim će čitateljima biti dovoljni da pobjegnu glavom bez obzira. A ako dodamo i to da autor ne preza od postmodernističke metafikcije, dapače, da se njome opušteno koristi, zasigurno ćemo eliminirati još pokojeg. Zaista, ovaj roman nije lako reklamirati usmenom predajom: raspad braka u posttranzicijskoj Bugarskoj, u knjizi koja neprestano počinje i nikako da počne. Srećom, književnoj karijeri Georgija Gospodinova nisu presudile kukavice. Tako je on već s prvom zbirkom poezije (1992.) osvojio bugarsku nacionalnu nagradu za najbolju prvu knjigu, da bi mu prozni radovi (dva romana i zbirka priča) kasnije donijeli svjetsku slavu i sijaset međunarodnih priznanja. Slovi za najprevođenijeg bugarskog autora nakon pada Berlinskog zida. Prirodni roman prvo mu je prozno djelo, objavljeno u domovini 1999., a u engleskom i odličnom hrvatskom (zaslugom Tatjane Dunkove i Ksenije Marković) prijevodu 2005. godine. Radi se o jednoj od onih knjiga koje izvaci iz pohvalnih kritika na poleđini pošteno opisuju.
Odustanak od fabule ovdje je hotimičan postupak, proveden uz duboko poštovanje spram ideje da manjak akcije ne bi smio biti izgovor za dodijavanje, za razliku od slučajeva kad se radi o omašci, kad priče nema, a autor, naočigled opijen magijom ostavljanja pismenog traga, misli da je ima. Pred kraj knjige Gospodinovljev pripovjedač jednoj muhi objašnjava da je izmišljanjem svojih popodnevnih čavrljanja s njom namjeravao napisati nešto što nitko ranije nije: knjigu besciljnih razgovora. Muha ga zajedljivo upozorava na paradoks besciljne namjere, a on dodaje kako se još nije odlučio bi li možda umjesto romana napisao scenarij za film. Kako rekoh, nije to jedino metafikcijsko mjesto u romanu. Zapravo, pripovjedač, kao urednik u jednom časopisu, na početku poštom dobiva nepotpisan rukopis, za čijeg će se autora ispostaviti da nosi jednako ime kao on; radi se o šutljivom čudaku koji dane provodi sjedeći u stolici za ljuljanje za kakvu je ovaj koju stranicu ranije dao pola plaće pojedene inflacijom.
Nije ta muha bez vraga uzela mjesto kanarincu, psu ili mački, jer autor svijet vidi facetiranim, mozaičkim očima, baš kao insekti. Mnoštvom tako dobivenih fragmenata čitatelju pruža okvir koji ovaj zatim može i ne mora nadopunjavati vlastitim slikama. Naravno, bilo je već sličnih ideja (sjetimo se Calvinova Ako jedne zimske noći neki putnik, pa čak i Seinfelda, »serije ni o čemu«), ali usudio bih se reći da je Gospodinov na izmaku 20. stoljeća uspio pronaći svoju nišu originalnosti te napisati jedinstveno djelo, knjigu mogućih početaka, ali i »nešto poput stroja za priče«, kako stoji u izvatku iz jedne kritike. Stilski ipak manje raznolik od Calvina, Gospodinov na pojedinim mjestima stvara onaj slatki dojam austerovske začudnosti, ali uglavnom se drži lakonskog tona svojstvenog istočnoeuropskim intelektualcima odraslim u socijalizmu, koji ni danas ne puše manje od dvije kutije cigareta dnevno. Da, možda se ovaj rukopis dao protegnuti na nekoliko knjiga; tȁ već sama borba za intimu u stanu ženinih roditelja i izbjegavanje susreta s njezinim ocem dovoljno su zanimljivi motivi za kakvu novelu, a karverovska situacija u kojoj pripovjedačeva žena ulazi u stan, sjeda u fotelju i ležerno priopćava da je trudna s drugim bila bi sjajna priča prigušenog očaja. S druge strane, valja vjerovati autorovoj procjeni da je ovako najbolje.
Može se vagati omjer prisutnih modernih i postmodernih elemenata, ali Prirodni roman, po broju likova te složenosti opisanih društveno-psiholoških procesa i opsegu fabule u pokušaju, itekako jest roman, za razliku od pojedinih novela i zbirki pripovijetki kojima se, iz komercijalnih razloga, tim nazivom tepa. Činjenica da ga je pisao pjesnik ostaje tek usputan podatak, jer Gospodinov ne brka žanrove i ne dozvoljava poetičnosti izraza da se razmaše nauštrb prozne strukture. Ne mogu govoriti o njegovoj poeziji jer je, nažalost, nisam čitao, ali rekao bih da je sebe-pjesnika, zadržavši pokoji sentencijski poriv (»Svakim danom žena ti se pred očima pretvara u majku, a ti ne možeš biti otac.«), naprosto ostavio po strani. A pjesnički um sklon je i stvaranju dovitljivih silogizama. Za susjednim stolom u lokalu jedna žena povjerava drugoj kako muž s njom vodi ljubav samo kad ima menstruaciju, jer da želi nadoknaditi nevinost o kojoj mu je lagala prevarivši ga dok je radio u inozemstvu, a pripovjedač zaključuje: »Dok idem prema kući, mislim kako sam u tih pola sata ja bio intimniji s tim ženama nego što će njihovi muževi ikad biti.« Načitan filozofije i grčke mitologije, Gospodinov mlati prozu kao što je svojedobno bivši bejzbolaš Jim Courier tenisku lopticu. Knjiga se pročita, što se ono kaže, u jednom dahu.
A kad je već muha tu, zašto ne dodati i nešto, da prostite, izmeta? Deveto poglavlje, nazvano K jednoj prirodnoj povijesti klozeta, donosi pripovijest prijatelja Venzela: »Ulazim u jednu kenjaru na fakultetu. U jednu od onih zajedničkih. Sva zamazana govnima. A nisam više student da me nije briga. U tom trenutku netko kuca na vrata. Kažem: zauzeto. Kad s druge strane – strava ženski glas: oprostite. Ali nevjerojatno seksi glas. Kažem ti, trenutno me presjeklo. Mislim se, kako sad da izađem iz ove usrane kenjare i da će ovaj komad, kad uđe sad iza mene, pomisliti da sam sve to zasrao ja.«
