Čaroban kereći život

Hardcore punk pojavio se krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u kao, kako mu i naziv govori, brži i agresivniji mlađi brat punk rocka. Jedan od prvih HC punk sastava bio je Black Flag, koji su u Hermosa Beachu, svojevrsnom predgrađu Los Angelesa, 1976. osnovali gitarist Greg Ginn i pjevač Keith Morris. Ginn je nekako u to vrijeme pokrenuo i vlastitu izdavačku kuću SST Records, koja će kasnije objavljivati albume kultnih Minutemen, Hüsker Dü, Meat Puppets, Firehose..., a čije je prvo izdanje bio upravo singl Nervous Breakdown Black Flaga. Nedugo nakon objavljivanja singla Morris se razilazi s Ginnom te osniva Circle Jerks, kasnije također vrlo utjecajni HC punk bend. Black Flag rotirat će pjevače do 1981., kad će se na toj poziciji, nakon kratke 'audicije', usidriti Henry Rollins. Upadaj u kombi hrvatski je prijevod proširenog, dopunjenog i korigiranog izdanja Rollinsovih dnevničkih zapisa iz vremena dok je pjevao u Black Flagu. Prve dvije godine, 1981. i 1982., nije vodio dnevnik pa je to razdoblje pokrio naknadno, po sjećanju.

Kao mladić od dvadeset godina Rollins je živio u Arlingtonu u Virdžiniji, nedaleko od Washingtona. Paralelno s poslom za minimalac u slastičarni, pjevao je u hardcore bendu State of Alert, a družio se s Ianom MacKayeom iz Minor Threat, koji ga je i uputio u glazbu Black Flaga. Kad su Black Flag krenuli na turneju, Rollins i MacKaye, ne mogavši dočekati da ovi stignu do Washingtona, otišli su ih prvo gledati u New York. Nakon svirke u Washingtonu bend je prespavao kod MacKayea; mladi Henry ostao je oduševljen njihovim nastupom i glazbom, ali i ispunjen čežnjom: tȁ oni uskaču u kombi i jure u novu avanturu, a on mora ići prodavati sladoled. Shvatio je kako si u tom Arlingtonu kopa grobnicu, odlazeći svakog dana na ista mjesta, gledajući ista lica, živeći dobrim dijelom kao poslušan građanin. Black Flag žive kao psi, bez stalnih prihoda i sigurnosti, rezonirao je, ali barem žive onako kako žele, s nešto slobode i hrabrosti. Maštao je o tome da dijeli s njima binu premda je o pjevaču mislio samo najbolje. Okolnosti su htjele da na idućem koncertu u New Yorku otpjeva s njima jednu pjesmu kao gost, nakon čega su ga pozvali na probu, jer da se pjevač ionako želi prebaciti na gitaru, i ponuđeno mu je mjesto u bendu. Sad je samo trebalo raskrstiti s građanskim životom: šef na poslu odgovarao ga je od te sumanute ideje, a MacKaye ga je poticao da je provede u djelo. Rollins konačno daje otkaz u slastičarni i seli s istočne na zapadnu obalu, u Kaliforniju.

Za dobar dio obožavatelja pravi Black Flag bio je onaj u kojem je pjevao Morris i kad se nezadovoljstvo Rollinsovim dolaskom u bend izmiješalo s uobičajenim HC punk nasiljem (kojem su darežljivo pridonosili skinheadi), bina je postala bojno polje. Mladog Henryja šaketali su, šutali, gađali staklenom ambalažom..., i on im nije ostajao dužan. Istovremeno su od njega tražili autogram, zazivali mu ime na ulici, govorili mu da je super, a ovaj ništa od toga nije shvaćao. Zašto ljudi ne znaju šutjeti? Zašto pišaju u čašu i bacaju to na bend koji daje sve od sebe? Odakle želja da ti se netko potpiše na komad papira? Kako on, koji se u svojoj koži osjeća tako usrano, može nekomu biti super? Johnny Rotten rekao je kako je na bini morao pljuvati jer bi mu se usta od pjevanja ispunila slinom, a da je publika to pogrešno protumačila kao poželjnu koncertnu 'koreografiju': i Black Flag odjeću je od pljuvačke najviše cijedio u Engleskoj. Tamošnji ih pankeri nikad nisu ni shvatili ni prihvatili.

Turneje su bile žestoke, sviralo se svaki dan, nekad i po dvaput dnevno, na privatnim tulumima i u javnim klubovima, i mladi Henry sve se više povlačio u sebe i tonuo u mizantropiju. Pojedine dijelove dnevnika kao da je pisao GG Allin; mnoštvu ljudi Henry je želio nasilnu smrt, naročito policiji. S GG-jem ga povezuje i samoozljeđivanje, bez bola nije imao potpun osjećaj da svira, no za razliku od ovoga, nije bio sklon porocima, a s djevojkama je bio sramežljiv i nespretan. Nije imao konvencionalan posao pa je živio malo u kombiju za turneje, malo u šupi za alat gitaristove obitelji, doslovno sve vrijeme brinući što će mu biti sljedeći obrok. Ne čudi što je, okružen ljudskom bijedom, pankere uglavnom doživljavao kao mamine sinove koji više znaju o šminki i modi nego o pravom životu. Volio je Nicka Cavea, Blixu Bargelda i Diamandu Galas, Sisters of Mercy i Anti Nowhere League bili su mu smiješni, a Mike Watt iz Minutemen uši mu je probijao svojim govorancijama. S vremenom se odalečio i od kolega iz benda. Počeo se sve više zanimati za spoken word, odnosno govorne nastupe, i maštati o objavljivanju knjige. Zapisi iz 1985. mahom su prozno-poetske minijature monotono motivirane tamnom stranom duše: samoća, autodestrukcija, nasilje, lopovluk: turneja kao medvjeđi zagrljaj smrznutom. Rollins fotografski bilježi što se događa kad poremećena publika od poremećenog pjevača traži ono što joj on ne može dati: spas. Svi ti nezadovoljni i agresivni mladi ljudi u njegovim su očima ološ, ali ujedno i dubok otisak američkog društva.

Vid Jeraj ne griješi kad u popratnom tekstu kaže kako knjiga bilježi nastanak jedne depresije, s tim da bi se dijagnoza vjerojatno dala i proširiti: kao dijete rastavljenih roditelja, od hiperaktivnosti liječeno ritalinom, koje je majčin kasniji momak pijan mlatio i seksualno zlostavljao, Rollinsa nije dopao baš zavidno zdrav psihički materijal, a ono što je počelo kao ispunjenje snova s omiljenim bendom završit će dubokim otuđenjem od ljudskog roda. No tko zna što bi tek bilo da se nastavio baviti sladoledom; nije ga teško zamisliti kako upada u robnu kuću s automatom i torbom rezervnih okvira. Ovako je, pjevajući s Black Flag, iz nagomilanog gnjeva uspio izvući korist, stvoriti nešto lijepo, makar se radilo i o estetici ružnog. U ljeto 1986. Ginn raspušta Black Flag, a Rollins ubrzo okuplja Rollins Band i već u travnju 1987. kreće na novu turneju. Nastavlja održavati solo nastupe, objavljivati albume, videospotove i knjige, a počet će se baviti i glumom.

Današnji Henry Rollins, kao dobrodržeći čovo na pragu treće dobi, staloženo prenosi publici visprena opažanja s putešestvija diljem svijeta, istovremeno je nasmijavajući i tjerajući na razmišljanje. Čest je gost u talk showovima i reklo bi se da je svjetovima daleko od one tempirane bombe koja je režala u mikrofon, sjekla se nožem i mlatila glavama o zidove. Umjesto da ubije sebe ili koga drugoga, sazrio je, naučio se opuštenije nositi sa svijetom u kojem se osjeća kao uljez. S druge strane, Black Flag se, kako i dolikuje preživjelim punk-veteranima, kasnije ponovno okupio, i to u dvije verzije: Ginn je 2013. s mlađom ekipom snimio novi album, dok su ostali originalni članovi nastavili izvoditi stare pjesme. Ginn ih je tužio jer koriste ime Black Flag, pa su se prozvali Flag (zadržali su pravo na logo crne zastave). Svatko će donijeti vlastiti sud, ali recimo da Ginnov bend uživo i ne djeluje naročito uvjerljivo. Rollins nije želio sudjelovati u reunionu jer je osjećao da glazbeno više nema što reći. No dao je komentar: muzičari ne bi trebali svirati muziku, ona bi trebala svirati njih.