Dalaj Lama, odalami me
Poznat je komentar koji se pripisuje Sokratu: »Mladi danas vole luksuz. Ne znaju se ponašati, preziru autoritet, ne poštuju starije i zabavljaju se umjesto da rade.« Bit će da su to ona plemenita stara vremena u kojima se »znao neki red«. Ili su naši roditelji mislili na još starija? A netko drugi, komu se baš i ne mogu sjetiti imena, mudro je zaključio kako nije stvar u tome hoće li, nego koliko će nas roditelji u odgoju zeznuti, što pak ide ruku pod ruku s onom psihijatrijskom da nema zdravih nego samo nepregledanih. Posve prirodno, jer i ti su nesretni roditelji od krvi i mesa, sumanuto je očekivati savršenstvo od bilo čega ljudskog. Ne samo da smo nemoćni protiv vremena, nego i s lakoćom upadamo u njegove banalne zamke podliježući, s prvim znakovima ocvalosti, naklapanjima o čarobnoj prošlosti, kad su glazba, film i književnost imali Dušu, kad su žene bile Žene, a muškarci su bili Muškarci, kad je sve naprosto bilo... Naklapanjima nad kakvim smo se gnušali kad bi dolazila od naših roditelja. I tako ukrug. Ipak, pri sprečavanju širenja generacijskog jaza mogu nam pomoći – opojna sredstva. Ako želimo biti al pari sa sinčićem ili kćerkicom, ako želimo biti cool daddy ili nam se samo ne dade biti uncool daddy, možemo slijediti primjer oca Anthonyja Kiedisa – dajmo mladuncima da u šestom osnovne puše travu i gutaju tablete te da ih iz okova spolne nevinosti izbavljaju naše vlastite cure. To će nam osigurati status dobrog cimera umjesto zločestog roditelja, a možda, čak, imamo li sreće, i spriječiti da naše male kopije jednom dobace dalje od nas, naime da postanu štogod više od dilera i kurvara u kojima se, ovisno o stupnju i vrsti intoksikacije, izmjenjuju kompleks manje i više vrijednosti. Slično je, bit će, rezonirala i mati Sida Viciousa, heroinska ovisnica koja je budno pazila da se u juhici u žlici ponad upaljača nađe dovoljno i za sineka. No, kao što znamo, Anthony Kiedis dobacio je dalje od oca, barem u smislu slave i uspjeha u svijetu popularne glazbe. I ne, ništa mu nije zamjerio, dapače, voli ćaću kojeg, kao i drugi ćaćini pajdaši, zove nadimcima Blackie i Spider, a u ime zahvalnosti na tome što mu je pružio uzbudljivo ne-malograđansko djetinjstvo pazario mu je, nakon što je zgrnuo bogatstvo s Red Hot Chili Peppers, i automobil. Ujutro je škola, a stanom ori glazba i cupkaju divlje, kao od majke rođene kokainske grudi i stražnjice: može li bolje? I zaista, u Anthonyjevu uspjehu u svijetu šoubiznisa činjenica da mu je stari dilao losanđeleskim glumačkim i rock zvijezdama nije bila nebitna; već kao školarac dobivao je uloge koje će mu omogućiti izdizanje iznad vršnjakâ i za tu dob izdašne honorare. Zlobnici će reći da je u Peppersima od početka samo maskota.
Ožiljci (u izvorniku Scar Tissue, po istoimenoj pjesmi Peppersa), kao i mnoge druge autobiografije izvođačâ popularne glazbe, izrazom i sadržajem ne nadilaze značajnije hvalisanje na razini pučkoškolskog dnevnika. Doduše, čitatelju sama naslovnica pošteno najavljuje što se krije između korica: Kiedisov golišavi, ćosavi, mišićavi torzo, podvezan ispod pazuhâ bijelim girtlom, i njegov nježni pogled svisoka, koji kao da je upravo odabrao sretnicu iz publike koju će nagraditi pristupom svojem međunožnom, kako bi rekao pokojni Željko Malnar, monstrumčiću. I to je to, na 450 stranica. Red seksa, red droge, red odvikavanja, pa nanovo. Ako izuzmemo heroin i kokain, njegove vječne slabosti, Kiedis između redaka, a bome i unutar njih, pokazuje intelektualno-emocionalni stupor na kakvu bi mu pozavidjeli i mnogi narcisi s čežnjama koje su u daleko ozbiljnijem raskoraku sa zakonom od njegovih. Radilo se o pucanju ljubavne veze, smrti prijatelja ili odlasku člana benda, on će svaki bad otresti kao perut s ramena, uz karakteristični kalifornijski smiješak, te sjesti u svoj terenac i odvesti se u novu, zalaskom sunca pozlaćenu speedball-pustolovinu. Dobrom Anthonyju pošlo je za rukom, doduše uz pomoć profesionalca Larryja Slomana, ono što ne bi ni sasma prosječnu piscu s upola bogatim životnim iskustvom: skuhati literarni čaj od maka koji će manje izdržljive čitatelje s lakoćom slati u slatki svijet snova. Ali nije to sve, ima i slika. Tako uz fotografiju na kojoj ima šljivu na oku Anthony kaže: »S dvadeset i jednom godinom već sam bio na korak do smrti za volanom mamina Subarua. Nitko mi nikada nije rekao da nadrogirani narkići ne bi smjeli popiti tri gajbe piva i onda voziti kući. S Red Hot Chili Peppersima tjedan dana poslije svirao sam koncert u New Yorku.« A pokraj fotke s Dalaj Lamom: »Dalaj Lama je bio izuzetno drag i jednostavan kad sam ga upoznao u Dharamsali u Indiji. Pogledajte kako drži moju ruku; nije ju ispuštao za cijelog našeg razgovora (oko deset minuta). Tip se uopće ne oblači loše.« I tako dalje, i tako dalje. Nameće se još jedan prigodan citat, ovaj put Freudov: potpuni nedostatak srama prvi je znak gluposti. Da barem imam nešto protiv Kiedisa ili protiv njegova benda pa da ova ironija proizvede kakav osjećaj olakšanja, ali zaista mi puca prsluk za oboje i nitko mi neće vratiti vrijeme potrošeno na čitanje. Knjizi sam pristupio, štono se kaže, otvorena uma, i nemam pojma zašto sam je dovršio; istinabog, griskao sam je mjesecima. Možda su stihovi Volio bih da si vidio te ožiljke / Sarkastični sveznalico, upućeni baš takvima poput mene, sitnim dušama zavidnim na curama i novcu.
