Debela tjelesina ne stane u raj

Jednom je susjedu, u davno doba kad smo obojica bila adolescenti, djevojka otišla na ljetovanje s prijateljicama pa je on, kao vjeran i pouzdan partner, ostao primoran utoljivati seksualnu glad zalogajčićima iz vlastite, oskudne čajne kuhinje. Koji dan nakon djevojčina odlaska požalio se ispred zgrade: »Sad mi toliko fali, a kad se vrati, bit će mi žao što je već tu.« Ima u toj misli testosterona i mladenačke obijesti, no čini mi se da je nasukani susjed prije svega dobro, premda nehotično, sažeo dio srži ljudske prirode.

U dražesnom smo nesporazumu s ovozemaljskim životom. Čini se da smo rijetko zadovoljni, a i kad jesmo, zadovoljstvo nam je često mlako, nekako skraćena daha. Te naše duše kao da dolaze s tvorničkom greškom. Njuškamo svrhu, možda je povremeno i štipucnemo, ali nikako da je ugledamo, da je osjetimo u svoj njezinoj raskoši. Život se nadaje kao veličanstvena krava muzara s čijim nabreklim vimenom nešto ne štima. Poteče to mlijeko s vremena na vrijeme, ali nikako da se pojavi onakav štrcaj kakav pamtimo iz nedjeljnih emisija o poljoprivredi. Maštamo o godišnjem odmoru, o vremenu u kojem ćemo se bezbrižno moći posvetiti samima sebi, a kad godišnji odmor zaista i počne, onda naši planovi nekim čudom izgube na čaroliji. Shvatimo da nam je dulje bivanje sa samima sobom dosadno ili čak mučno. Posljednje slobodne dane provedemo sanjajući povratak na posao, da bismo ponovno mogli maštati i planirati sljedeći godišnji.

Možda baš iz te temeljne iščašenosti niče i odbojnost koju u nama budi »drugačije«. Jer što je »drugačije«? Ta ako i ne znamo što je, znamo što nije. Nije »jednako«, a bome ni »isto«. Da jest, ne bi bilo »drugačije«. Uljez, anomalija, dokaz da stvari ne moraju izgledati onako kako smo navikli da izgledaju. Naposljetku: prijetnja. Mogući alarm za onu gujavicu sumnje koju u krnjavom srcu marljivo uspavljujemo plazma-ekranima, pametnim telefonima, razigranim timbildinzima, »craft burgerima«, »craft pivom«, sedativima, anksioliticima, antidepresivima, vinom, rakijom, travom, ekstazijem, kokainom... A što ćemo onda, ako se gujavica stvarno trgne? Još bismo mogli pomisliti da problem nije u vimenu muzare života nego u našim rukama, u snazi ili načinu stiska. Ili da je naš voljeni građanski car ustvari najobičniji tiranin. Pa s muzarom su jednako prošli i naši roditelji, susjedi, prijatelji, nije moguće da svi griješimo. A da je car tiranin, valjda bi nas dosad već pobio.

Blast je implozija-eksplozija, zamrzavanje trenutka, spajanje s istinom. Neizreciv otklon od volje, uvid u pravu prirodu svega, mjesto na kojem nema ni boli ni bola. Tako barem u prvom od četiri toma strip-serijala Blast na policiji objašnjava Polza Mancini, bolesno pretili bivši pisac o gastronomiji, optužen za zločin nad ženom imena Carole. Paralelno pratimo razgovor u policijskoj stanici i dogodovštine koje prepričava Polza, a koje su posredno ili neposredno dovele do tog razgovora. S obzirom na Polzine višestruke internacije u psihijatrijskim ustanovama zatvorenog tipa, policijski načelnik istražiteljima nalaže neka imaju strpljenja, neka ga puste da pripovijeda svojim tempom, jer da bi se u protivnom mogao zatvoriti; prije ili kasnije sigurno će posrnuti i izlanuti ono što ih zapravo zanima – kako je i zašto došlo do zločina nad Carole.

Tako saznajemo da su Polzino (POmni Leninskie ZAvety – sjeti se Lenjinovih maksima) i ime njegova brata (Trolenjzin – TROcki LENJin ZINovjev) posveta njihova oca, rodom Talijana, voljenom komunizmu. Majka ih je napustila kad je Polza imao četiri godine, a ovaj je kasnije razvio sklonost prema piću te je, kao pijani vozač, skrivio prometnu nesreću u kojoj mu je poginuo brat. Otac mu to nikad nije otvoreno predbacio, ali ni oprostio. S vremenom su se odalečili jedan od drugog, da bi Polzi jednog dana bilo javljeno kako je ovaj u terminalnoj fazi karcinoma. (Upečatljiv je dio u kojem Polza dolazi u bolnički posjet; otac je prikazan, nasuprot Polzinoj debeloj tjelesini, kao ispijena, zgrčena ptičica. Likovi su uglavnom nacrtani s predimenzioniranim nosevima nalik kljunovima, ali očev je nos najduži i jedini izgleda kao pravi ptičji kljun; uz mistične moaije s Rapa Nuija (Uskršnjeg otoka), ptice su motiv koji će se ponavljati kroz cio crtani roman.) Polza hitro bježi iz bolnice i staje trpati u se ono što mu je milo – tablete, žestoki alkohol i čokoladice Funky Chocolat. Tada doživljava prvi blast, u kojem prestaje samo pripadati ovom svijetu i postaje dio njegove prirode, zapravo stane nazirati drugi, beskonačni svijet, slobodan od svakog morala; tako je lagan da lebdi, on koji je, otkad zna za sebe, pretežak i za hod. Idući dan otac mu umire, a on napušta kuću i suprugu, tu »sveticu koja nikada nije pokazala ni najsitniju aluziju na njegovu težinu«, da bi postao skitnica, ne beskućnik, jer »beskućnik trpi, a skitnica odabire«. Kupuje zalihu pića i čokoladica Funky Chocolat te napušta grad. »Ljudi koji su se vraćali na spavanje mimoilazili su se s onima koji su išli na šljaku. Bilo je pravo zadovoljstvo ne pripadati ni jednima ni drugima.«

Nadalje, Polza će se susresti sa životom u šumi, s kolonijom ilegalnih sezonskih radnika, batinama, odjelom psihijatrije, pušenjem heroina, dilanjem, rock koncertom, ubojstvom, sa silovanjem i samoranjavanjem – ne nužno tim redoslijedom. Kad primijeti da mu cimer na Psihijatriji čita knjigu upravo o moaijima s Rapa Nuija, bezuspješno će s njim pokušati zapodjenuti razgovor. Ipak, cimer će mu kasnije prići i povjeriti kako je današnja pornografija sterilna, lišena dlakâ, odvojena od stvarnog života, ispunjena silikonom i ostalim lažima. A objasnit će mu i da pristaje biti zatvoren u bolnici jer njegova kći smatra da mu još nije vrijeme za izlazak. Polzin će se put odvojiti od cimerova, da bi se s njim kasnije opet spojio. Cimer je kipar, a kći mu se zove Carole.

Lik Polze Mancinija jedan je od »drugačijih«. Njegova je pretilost dvostruka anomalija. Prvo, tu je sama pojava u prostoru: suvremena estetika tijela nema razumijevanja za 130 kilograma besramno lelujava sala. Policijski istražitelj na samom početku crtanog romana ne zgražava se nad zločinom koji je Polza navodno počinio nego nad Polzinom debljinom. Ima smisla; ljudi se međusobno kolju i kasape iz minute u minutu, a takva tjelesina zaista se ne viđa svaki dan. A onda je tu i duh koji stoji iza tog tijela: kakav prezir čovjek mora osjećati prema samom sebi da bi si radio to što si radi Polza, da bi se tako gnjusno natrpavao alkoholom i hranom? I kakav nemar za mišljenje okoline? Možda takvoj kugli masti i ne bismo otvoreno pljunuli u lice, ali za njezin mentalni sklop jednostavno ne možemo imati razumijevanja. Uostalom, sâm si je kriv, kad nema snage da se žrtvuje poput nas, u teretanama, na igralištima, na biciklističkim stazama. A ako je sebe onako izrezao nožem, ta što bi tek bio u stanju učiniti nama?

Ne, nije Polza Mancini nikakva dobrica od romantičnog otpadnika. Ima on putra na glavi koliko i sala na trbuhu. Njegov je zadatak tek nakon sintagme zapadna civilizacija umjesto točke postaviti upitnik. Jer za bolesnike poput njega nema mjesta u našem zdravom apaurinskom društvu. Nama je otac kad nas je ejakulirao podario život, a njemu je nakalemio smrt. Njegov otac i jest smrt, konačna sloboda u tijelu ptice, ptice koja Polzu opsesivno prati, laka onako kako on na ovom svijetu nikad neće biti. Negdje putem, kroz razmjenu gađenja s okolinom, Polza je izgubio strah, a što je moral ako ne jedna od zrcalnih slika straha?

Teško je zamisliti da ovakav crtani roman nastane u nekoj drugoj zemlji osim Francuske. Njime se našetavaju duhovi Camusjeve egzistencijalističke pomirenosti i Célineova šeretskog, mizantropskog cinizma, a bome amenuje ga i vapeći, još živući, Houellebecqov očaj. »Kako se ne mrziti kad je tako normalno mrziti se? Mrziti se tako fundamentalno, to je kao buditi se svakog jutra s cijevi pištolja u ustima. Umorni od rata, ponekad smo spali na to da preklinjemo da opali.«

Manu Larcenet sa svojim je dosadašnjim opusom opravdano postao ono što se naziva »kultni autor«. Blast je samo jedan od njegovih sjajnih radova. U njemu efektno kombinira različite likovne tehnike i postupke – flomaster, tuš, vodene boje, crno-bijelo, kolor, kolaž, dječji crtež – i predstavlja katalog izložbe (zapadnoeuropske) psihopatologije 2o. i 21. stoljeća, koji odvodi strip, odnosno crtani roman, onamo gdje i rijetki beletristički komadi uspijevaju stići. Na nama je samo da ga pročitamo. I možda da pokušamo smrt dočekati živi.