Dostojan oproštaj od omiljenog lika
U posljednjoj, svima znanoj sceni epohalne televizijske serije Breaking Bad, glavni (anti)junak Walter White (Bryan Cranston) s blaženim smiješkom na licu umire na podu meth-laboratorija, gornji rakurs se udaljava kao da njegova duša promatra vlastito tijelo i odlazi uz pjesmu Baby Blue Badfingera. U isto vrijeme, Jesse Pinkman (Aaron Paul) juri u El Caminu, probija ogradu i urlajući bježi iz zatočeništva. Bio je to happy end kakav su svi priželjkivali – spas i sloboda za Jesseja – i vjerojatno nema štovatelja serije koji tada sa žaljenjem nije pomislio: „Nikad više“. Bilo je to godine 2013., no to „nikad više“ potrajalo je tek do 2015. kada je s emitiranjem počela nova serija Vincea Gilligana, Better Call Saul, genijalan spin-off o jednom od živopisnijih likova izvorne serije, odvjetniku Jimmyju McGillu aka Saulu Goodmanu. I dok smo proteklih godina pratili uspon (i pad) simpatičnog kriminalnog odvjetnika, ostalo je otvoreno tek jedno pitanje iz Breaking Bada: što je dalje bilo s Jessejem?
Iako to zapravo nije bilo potrebno, jer Breaking Bad nije, poput primjerice Deadwooda, ostala nezavršenom serijom, Vince Gilligan sve je iznenadio dugometražnim filmom El Camino: A Breaking Bad Movie kojim zaokružuje i Jessejevu priču. Radi se dakle o pripovijedanju radi pripovijedanja, zato što može i zato što hoće. Svojevrsnoj zadovoljštini za sebe i za štovatelje, jer vidjeti Jesseja kako sav obrastao, prljav i prepun ožiljaka bježi u El Caminu nije isto što i vidjeti ga kako definitivno bježi iz cijele priče u koju ga je upleo Walter White, kako bježi od policije, od zlikovaca, a na kraju krajeva, i od samoga sebe, da bi negdje daleko, na kraju svijeta, „krenuo od nule“.
Gilligan filmsku priču nastavlja doslovce u istom danu i satu kada ju je u seriji završio, što znači da je glumačka ekipa ostarjela cijelih šest godina, no to se na većini zapravo i ne vidi niti predstavlja neki problem (najvidljivije zapravo na Jesseu Plemonsu, koji glumi psihopata Todda). Prvoga dana na slobodi, Jesse će potražiti nekoliko likova viđenih u seriji, prije svih prijatelje Badgera i Skinny Petea, potom i vlasnika auto otpada Old Joea i prodavača usisavača Eda (glumi ga nedavno preminuli Robert Forster, kojemu je to bila posljednja uloga), a na kraju i roditeljsku kuću. Priča se na toj prvoj razini ne razrađuje toliko da bi bila dovoljna za cjelovečernji film, pa Gilligan mozaik popunjava dvostrukim reminiscencijama. Prva je zapravo paralelna priča o jednom Jessejevom danu u zatočeništvu, koji je proveo pomažući Toddu riješiti se tijela bezrazložno ubijene sobarice. Povod za prisjećanje baš toga dana, od šest mjeseci provedenih u zatočeništvu, nije slučajan, kao što kod Gilligana ništa nije slučajno – Jesse je tada saznao za veću količinu novca koju Todd skriva u stanu, što ga sada i dovodi tamo. Gilligan je tu priliku iskoristio kako bi dodatno profilirao obojicu likova i njihov odnos: Jesseja sada kao potpuno slomljenog utamničenika koji čak niti s pištoljem u ruci nije u stanju pronaći izlaz, i Todda, čiju već znanu psihopatsku narav dodatno produbljuje bešćutnim ponašanjem kraj ubijene sobarice, ali i svojevrsnom „financijskom nepismenošću“, tako dalekom od pedantnog i proračunatog Waltera Whitea i supruge mu Skyler.
Koliko je istančan Gilliganov stil najbolje se možda uočava upravo tom prilikom: Jesse u stanu prilazi terariju i par sekundi promatra tarantulu. Poveznica je to na epizodu Dead Freight (peta sezona), u kojoj Todd u pustinji ubija nepoznatog dječaka koji traži tarantule. Jesse ništa ne govori, niti Gilligan montira reminiscenciju, ali svi znamo čega se sjetio. Ovaj tako bitan moment ipak bi promakao kao potpuno beznačajan svima koji nisu gledali seriju, što znači da Gilligan najviše računa na upućene gledatelje. To ujedno znači da je film, poput nedavnog filma Deadwood, zapravo produžena epizoda serije, i trebalo bi ga gledati kao takvog. Sam za sebe vjerojatno nije dovoljno zanimljiv, a niti sasvim razumljiv, jer prije svega igra na sentiment gledatelja, računa s njim unaprijed i točno pogađa ondje gdje bi neupućene mogao ostaviti ravnodušnima.
Na iste emocije računaju i povremene reminiscencije na događaje iz ranijih sezona Breaking Bada i likove koji više nisu živi, među kojima se pojavljuju Jessejeva djevojka Jane, Mike Ehrmantraut i naravno, neponovljivi Heisenberg. Zanimljivo je i znakovito da se ove tri osobe pojavljuju u scenama kada Jesseju daju savjete o životu i budućnosti i kako se ispostavlja, u prvi mah sve ih je ignorirao. Time se za njegovu nesretnu sudbinu iz pete sezone serije djelomice svaljuje krivnja i na njega samoga, a donekle rasterećuje dežurni krivac Walter White. Naravno, Jessejeve pogrešne odluke posljedica su spleta okolnosti na koje je najviše utjecao upravo WW, ali su ipak njegove.
Vizualno, El Camino dosta je blizak seriji Better Call Saul. Prevladavaju zatvoreni prostori tamnijih tonova, komorni i noćni ugođaji, donji i gornji rakursi, pa čak i neke fantazmagorične scene (uranjanje u tamnu vodu), a pretapanja sadašnjosti i prošlosti često su nagla i (za Jesseja) traumatična. S druge strane, osim što je to priča koja se izravno nastavlja na seriju, jedan od uvjerljivijih trenutaka u stilu Breaking Bad jest revolveraški dvoboj dvojice suprotstavljenih likova, što je svojevrstan hommage „špageti-vesternima“ kakvima je Gilligan bio sklon i ranije.
Sve u svemu, radi se o odličnoj kriminalističkoj drami s elementima vesterna koja će se najviše svidjeti poklonicima Gilliganova dosadašnjeg rada. Tako je popunjen još jedan značajan dio velike priče iz Albuquerquea, a ne bismo se iznenadili, a niti požalili, kada bi i nakon okončanja Better Call Saul, Vince Gilligan nastavio razrađivati svoju novomeksičko/američku „ljudsku (tragi)komediju“. Takvih priča i takvih autora nikada dosta.
