Eksperimentalne noge bose

Oskudica možda nije majka inovativnosti, ali mogla bi biti ona susjeda koja rado uskače umjesto bake. Nakon koje godine potucanja po skvotovima i prtljanja oko različitih vidova umjetnosti, grupa mladaca u Zapadnom Berlinu 1980., kad je, kako kažu upućeni, Berlin još bio Berlin, a ne zabavište boemâ sa zlatnim American Expressom, odlučila je stvarati glazbu. Odnosno, ne baš glazbu, više buku usmjerene protiv glazbe, tj. onoga što se tada moglo čuti na radiju i vidjeti na televiziji, jer sve je to bilo muzak, zvučna podloga za liftove i aerodrome, i trebalo je pustiti dobar urlik da se ta učmalost razdrma. Prozvavši se Einstürzende Neubauten (Ruševne novogradnje), bez prebijene pare te nabijeni olujom i nagonom, materijal za vlastita glazbala potražili su na odlagalištu metalnog otpada, pa na fotografiji na ovitku prvog albuma iz 1981. (Kollaps) ispred berlinskog olimpijskog stadiona ponosno poziraju s arsenalom raspoređenim kao što bi bile rakete, bombe i meci oko lovca-presretača na avio-izložbi: pneumatski čekić, bušilice, niz metalnih klipova i cijevî, metalne ploče svake fele, megafon, stari televizor, ali i trošni bas i gitara. Slijeva nadesno: N.U. Unruh, Blixa Bargeld, F. M. Einheit. Probe su održavali u metar i pol visokom podrumu, što je moglo utjecati na popuštanje discipline fizičke ali i na jačanje discipline duhovne kičme. Za taj prvi album teško je navesti utjecaje s područja konvencionalne glazbe, ali može se pretpostaviti da su ranije slušali izumitelje industriala, engleske Throbbing Gristle. No dok su potonji rock-moment izmuljali katranom i kolomašću, odjenuli ga u overol koji su sami bili sašili i natjerali ga da cupka u ritmu performansa, Neubauten su ga hladnokrvno pogubili. Kollaps zvuči kao pokušaj psihijatrijskih pacijenata s dobrim osjećajem za ritam i mnogo amfetamina u krvi da na baušteli kažu svijetu što ga ide. Zapravo, Kollaps to i jest, premda nisam siguran za službene dijagnoze. Trošni bas i gitara kao zlodusi pokojnog rocka bazaju binom tražeći konačni spokoj.

Pred raspad Birthday Party Nick Cave spojit će se s Blixom Bargeldom te ga, omađijan njegovom kosturskom pojavom i makabričnim glasom, ubrzo pozvati na mjesto 'gitarista' svojeg novog benda, Bad Seeds. Polunavodnici stoje jer dotični nije umio svirati gitaru, ali uspijevao je iz nje izvući zvukove kakve, što se tiče Cavea, nitko drugi nije. I tako je počela valjda najpoznatija neoromantičarska, darkerska 'bromansa'. Blixa će iz Bad Seeds izići tek 2003., kad će se htjeti ozbiljnije posvetiti matičnim Neubauten. A što je s njima bilo u međuvremenu? Pa, ako su brdo eksperimentalne glazbe Kollapsom probili, idućim će četirima studijskim albumima osamdesetih svoju trasu asfaltirati i umrežiti s ostatkom prometnog sustava, da bi joj devedesetih, s Tabulom Rasom i Ende Neu, uveli struju i vodoinstalacije te od nje načinili udoban, premda ne pretjerano prometan, tunel, koji će im donijeti i gostovanja na MTV-ju. Blixa će ironično zakerati da novinari vazda pitaju o utjecaju koji je Nick Cave imao na Neubauten, a nikad o utjecaju koji su Neubauten imali na Nicka Cavea, i to će mu u svijetu kojim dominira engleski jezik biti teško zamjeriti. Iživljavanje na metalu, plastici i betonu, odnosno dekonstrukcija popularne glazbe, svoj će do danas nenadiđeni vrhunac u tekstualnom, skladateljskom i produkcijskom smislu doživjeti sa Silence Is Sexy 2000. Uz bend će se prilijepiti etiketa avangarde, no Bargeld, civilnim imenom Hans Christian Emmerich, reći će da pojam 'avangarda', koji potječe iz vojne terminologije, označava prvu liniju, prethodnicu, a da bi njegova grupa, ako se stvari tako postave, više bila poput partizana koji napadaju iz šumske zasjede.

U naredna dva desetljeća Neubauten će zaigrati komisiono, po onoj 'koliko para, toliko muzike'. Naime, suočeni sa stezanjem kaiša glazbene industrije u dvadeset prvom stoljeću, domislili su se još jedne partizanske ideje: objaviti album ekskluzivno za one obožavatelje koji unaprijed uplate određenu svotu; bend neće biti na gubitku, obožavatelji će dobiti album kakav žele bez posredništva izdavačke kuće – svi zadovoljni. Ostatku svijeta trebat će još godine da se sjeti pokrenuti GoFundMe, Patreon i slične platforme za crowdfunding. Ali, avaj, pokazat će se da je prvi Supporters' Album tek kolekcija skica za idući 'pravi' album za Mute Records (Perpetuum Mobile). Po sličnom principu uslijedit će Alles wieder offen (2007.) i posljednji, iz tekuće godine, Alles in Allem. I između tih dvaju Lament, naručen od belgijskog grada Diksmuidea povodom stote godišnjice izbijanja Prvog svjetskog rata. Ne bi sve to bilo važno da se ne radi o obrtanju stvaralačkog procesa: Neubauten su ulazak u studio zbog zamijenili s ulaskom u studio radi idejâ (onih koje će im sugerirati obožavatelji ili špil karata s ispisanim pojmovima na čiju je temu svaki član dužan nešto odsvirati). Nadogradnja eksperimentalnosti ili eufemizam za nedostatak nadahnuća – procijenite sami.

Blixa Bargeld sve je to vrijeme marljivo surađivao i s drugim glazbenicima (Alva Noto, KiKu, Teho Teardo) te skladao glazbu za kazalište i film, održavao solo performanse i predavanja; čak je izlagao svoje fotografije. A, kao što vidimo, objavio je i knjigu proze, naime dnevničke zapise s turneje za Alles wieder offen, na kojoj su Neubauten, uz megalomanske zahtjeve od organizatora (što priznaje i autor knjige), obuhvatili i Zagreb. Danas je Blixa zreo gospodin u trodijelnom odijelu skrojenom po mjeri, ljubitelj vrhunskih vina i visoke gastronomije, kojem bi i kakva okrunjena glava pozavidjela na snobovštini, manikirana figura svjetovima daleko od one androgine žive smrti s početka osamdesetih – no i dalje nastupa bos. Svojem čitatelju nudi pregled lijekova za upalu uha i sinusa, opise batrganja po aerodromskim loungevima (jer putuje odvojeno od ostatka benda), sjećanja na gradske muzeje te sadržaje menijâ restoranâ sa zvjezdicama dodijeljenim od firme koja proizvodi automobilske gume. I pokoju nit ideje o primanju fantomske nagrade za životno djelo. Boravak u restoranu zagrebačkog Esplanadea koštao ga je 375 kuna, ali tamošnje kuhanje ne ocjenjuje vrijednim dodatnih riječi. I tako. Knjiga teško da bi bila objavljena da ju je napisao anonimac. Doduše, anonimac teško da bi je i napisao. Na kraju kaže: »Nemojte me pogrešno shvatiti. I ♥ Europe.« Pa eto: nemojte me pogrešno shvatiti, I ♥ Blixa.