Gramofoni, gitara i hakirane zurle

Izlaskom drugog albuma švedsko-austrijskog trija Fake The Facts bečka će scena novog elektroakustičnog improviseda (tzv. EAI) pokušati zauzdati kaos između klupskih litica industriala i konkretne glazbe.

Trivija, prva, glasi ovako: švedski se saksofonist i multiinstrumentalist Mats Gustaffson, neokrunjeni princ europske scene improviseda, prije par godina nastanio u Beču; svoj novi sastav, tribute band Swedish Azz, oplemenio je potom šuštanjem gramofonskih ploča, muzičara poznatog pod umjetničkim imenom dieb13. Uskoro se složio trojac, ta prišepetljao im se i gitarist Martin Siewert. Na svoj senzibilitet za live-produkciju u improvizaciji, on je upozorio već pločom „Komfort 2000“. Na njoj su, uz (tad još!) bečke dječake, zabrijali i velečasni Tony Buck (The Necks) i Wayne Horvitz (Naked City). I tako, na prijelazu milenija/stoljeća, formira se EAI-scena u Europi, Japanu i Americi; kroz web, forume i online-zajednice, artikulirale su se uspješne izdavačke platforme… No, međaš je ostao u Skandinaviji.

Trivija, druga, glasi: starosta Anthony Braxton, saksofonist, improvizator i skladatelj sjedi u backstageu nekog festivala i čeka red za tonsku probu… U to ga zid zvuka, koji dolazi s obližnje pozornice doslovce – presijeca; lomi! Ukratko, prati zvuk i susreće Wolf Eyes; ostalo je povijest, zabilježeno izdanjem „Black Vomit“ iz 2005. g… Dvojica od trojice čupavih odrpanaca, američkog noise-undergrounda koji se, i. o., održavao i kućnim svirkama i kasetnim izdanjima, prije koje su ljeto tek objavili „Burned Mind“ za SubPop (tko mi ga je otuđio, onomad 2006.g., nek mi ga i vrati! Podatci poznati redakciji – op. VJ). Još su bili preživljavali kupujući i preprodavajući elektrotehniku po garažnim rasprodajama, a danas su lica s naslovnice eminentnih glazbenih tokova.

Vratimo se u opipljivo. Kad je na bis nedavnog zagrebačkog koncerta garage-stoner-roots benda Fire!, Gustaffson izišao sa slide-saksofonom, gledalo ga se s nevjericom, kao i uvijek kad na crtu glazbalima takve povijesne prtljage kao što su bas-gitara i bubnjevi iziđe s instrumentom koji najviše liči na hakiranu tursku zurlu; iako zbog slidea zvuči daleko pitomije… Još kad basist švenka dionicama koje soundalikeaju na Pere Ubu i Melvinse, držeći tercu malom preko 45 minuta… Uglavnom, taj slide-saks na prvom albumu „(Fake) The Facts“ granični je zvuk koji sa svojim akcentima udara suprotivu na dieb13-ovu sempladeliju i odjeke mikrofonije. Pametan izbor! Jer, da i treći glas defaultno odlazi u crveno, bio bi to samo još jedan crni izbljuvak diskografije koja se obično prodaje ispod pulta.

Prvi im je album, inače, bio predstavljen na beogradskom festivalu nove muzike Ring Ringu, objavljen u estetici izdavača Mego; dvje podulje kompozicije (Fact i Zoom), te jedna sedmica (Rat), mogle su navući u nešto ambijentalno, što su i bile, iako jako zasićene naposluh neorganiziranim puzzlama zvuka i njegovih malih zvučića…

Najnoviji je „Soundtracks“, ipak, preporučljivo slušati na slušalice; iako album nije veće dinamike, uz njega se ne da ni razgovarati niti ćaskati, a nestašne vibracije iz suba s „Polyphony of A Metropolis“ mogle bi srušiti praznu bocu piva. Dva signala niskog frekvencijskog drona, uz zademfano roštiljanje Matsovog saksofona, koje će se emancipirati u guturalno grgljanje i Siewertov action playing atmosfera su „The Great Fire of London“… Ne samo radi naziva kompozicija, pozdravljamo situacionističko orgijanje koje pratimo simultano i kroz opus grupe Fire!, ali recimo da su momci ipak popustili pod teretom očekivanja drugog albuma…