I nakon pola stoljeća snažna i potresna romančina

Scenaristički timovi američke kulturne industrije uspijevaju nam izrazitom hiperproduktivnošću isporučivati naširoko oduševljavajuće popkulturne proizvode u velikoj mjeri i zato što se te njihove slavne serije i ostali maskulturni projekti porađaju na svim onim njihovim brainstorming seansama, workshopovima i sličnim hubovima na kojima se naoštrena pera gurne niz prazan papir inicijalnim pitanjem what if.  Na takvim razigranim radioničkim vježbicama oko šturoga what if postavilo se i pitanje što kada bi mačistički mafijaški boss odlazio na psihijatrijske seanse, pa su tako nastali kultni Sopranosi, kao što se postavilo i pitanje što kada bi srednjovječni papak iz komatoznog sustava javnoga obrazovanja postao glavna zvjerka narkoscene, pa je iz te pretpostavke nastao nenadmašni Breaking bad. Štoviše, Marvelova i DC-jeva industrija stripa eksplicitno će neke svoje paralelne serijale nasloviti upravo pitanjem What if..., kako bi potencijalnom čitateljstvu već iz naslova na koricama bilo jasno da je riječ o subžanrovskoj kategoriji u kojoj se eksperimentira s alternativnim verzijama fundamentalnih, utemeljiteljskih činjenica iz mitologije svih tih DC-jevih Supermena i Marvelovih Spidermana.

 

Pa kada bi se netko od „dobavljača sadržaja“ iz pogona našeg suvremenog storytellinga danas prema istome what if obrascu smišljanja novih pripovjednih hitova pitao što bi bilo kada bi Sheldona Coopera i njegovu štrebersku ekipu STEM-ovaca iz popularne serije Teorija velikog praska premjestili u ambijent staljinističkih logora, onda bi si potencijalni scenarist takvog bizarnog inicijalnoga zapleta veliki dio posla riješio prepisivanjem pola stoljeća starog Solženjicinovog romana U prvom krugu. Baš kao što je spomenuta serija kroz popriličan komad života od čak dvanaest godina emitiranja vrvjela eruditskim humorom među obećavajućim talentima egzaktnih ili tzv. „tvrdih“, prirodnih znanosti, tako i u Solženjicinovom romanu vrsni matematičari, fizičari, kemičari, elektroničari, inženjeri, lingvisti i filolozi duhovito polemiziraju i nadmudruju se u svojim stručnim područjima. Pa kada Solženjicinova „verzija Sheldona“ traži da se ugasi žarulja kako bi mogao zaspati, onda će reći da ga takav tip žarulje smeta prije svega zato što „radi na kratkom valu i stoga ima više kvanta, a kvantne mi čestice neprestano udaraju u oči“.

 

Solženjicinovi visokoobrazovani likovi ne razmjenjuju samo tehnoznanstvene replike onom prirodnom jednostavnošću kojom običan puk čavrlja o trivijalnostima svakodnevice, nego i malo koja tema iz humanističkih područja visoke kulture, iz ozbiljne književnosti ili teške filozofije, ostaje pošteđena njihovog inteligentnog humora, tako da se na stranicama ovoga romana urnebesno raspravlja o Goetheovom Faustu ili se pak iz puke dokolice na jednom zatvorskom „tulumu“ do apsurda parodira montirani staljinistički sudskoistražni proces nad „ideološkom nepodobnošću“ kanonskog djela ruske srednjovjekovne književnosti, Slova o polku Igorevom. Ovi Solženjicinovi junaci vrše ozbiljne izračune kako bi dokazali da je Mojsije mogao dovesti Židove do Jeruzalema u svega tri tjedna, tako da je – zaključuju na kraju rasprave – Mojsije svoj narod pravio budalama vodajući ih vamo-tamo i naokolo punih 40 godina da bi odmah potom prešli u podjednako ingeniozno praktično demonstriranje što je „negacija negacije“ u dijalektičkom materijalizmu na primjeru jednog – vijka i matice.

 

„Lev, ti tvrdiš da si materijalist, a neprestano daviš ljude duhovnim pitanjima“, reći će jedan od protagonista romana na koncu brojnih takvih rasprava, vođenih svako malo ne zato što je riječ o ruskome romanu kojemu ne bismo priznali „ruskost“ ako ne nastavlja tradiciju Dostojevskog zbog koje se likovi pravoga ruskoga romana moraju kroz cijela poglavlja svađati ima li i nema li Boga, jesu li moral i etički zakoni izmišljotina, jesu li savjest ili sreća psihički problemi te se općenito svakih par stranica hvatati za gušu ili cijepati babe sjekirom zbog takvog tipa visokofilozofskih pitanja. Nego oni vode dubokoumne prepirke iz tek rekreativnih razloga, radi gimnastike uma, pokušavajući takvom demonstracijom snage duha osmisliti i pobijediti tužne činjenice apsurdnih, no tipičnih sudbina za doba Staljinove Rusije, sudbina zbog kakvih bi osobe slabije ili naprosto zdravorazumske psihičke konstitucije zapale u samoubilački očaj. Na kraju krajeva, jedan od zatvorenika reći će napol ironično, ali i napol ozbiljno: „Hvala bogu što sam dospio u zatvor! Tu mi se pružila prilika da razmišljam“.

 

Inteligentni, talentirani i perspektivni u svojim znanstvenim područjima, Solženjicinovi likovi osuđeni su na desetke godina logorskoga života, najčešće na 25 ili 50 godina, nerijetko iz posve hirovitih razloga paranoičnoga Staljina, pa koliko se god ti tragični Solženjicinovi junaci u cvijetu svojih mladosti srčano upuštali u antifašističku borbu protiv Nijemaca ili u klasnu borbu za socijalnu jednakost na krvavim valovima Oktobarske revolucije, na kraju će ipak skončati u logorima zbog glupih banalnosti povijesne ironije, odnosno zato što su ih, na primjer, bitke Drugog svjetskog rata dovele sve do Berlina ili samo zato što su, makar i nakratko, bili u njemačkom zarobljeništvu, što je za Staljina bilo dovoljno da krene halucinirati o tim herojima i domoljubima kao sumnjivim, preobraćenim agentima koji su se sa svojih odiseja vratili majčici Rusiji da bi je sabotirali na putu socijalističke revolucije.

 

Stoga je Solženjicinova nakana romanom U prvom krugu, između ostaloga, ukazati i na tragične proporcije masovnog zatiranja ljudskih potencijala, nadasve tzv. inteligencije kao nositelja društvenoga napretka, zbog sve luđe autokracije jednog bolesnog idiota. Ali koliko god jad i beznađe takvog fantazmagoričnog Staljinovog svijeta činilo tematiku Solženjicinovog romana gorkom, teškom, mučnom, U prvom krugu je, paradoksalno i neočekivano, izrazito duhovit roman. U prvom krugu otpočinje kao triler: visokopozicionirani državni savjetnik Inokentij Volodin nakon dramatičnog premišljanja ipak se odvaži nazvati doktora Dobroumova, osobu s kojom već desetljećima nije u kontaktu, ali prema kojem gaji sentimentalne uspomene iz djetinjstva, te ga upozoriti da mu se sprema uhićenje. Kratko telefonsko javljanje, dakako, nije prošlo neprisluškivano, pa se odmah pokreće golemi Staljinov represivni aparat da bi se otkrilo tko je sabotirao uhićenje novoadresiranog državnog neprijatelja.

 

Ta prva poglavlja napisana su u najboljoj maniri američke žanrovske beletristike, ali ono što je u zapadnoj kulturnoj industriji tek jeftina zabava trivijalne književnosti, na socijalističkom je istoku stvarna, svakodnevno proživljavana drama. Ovdje nema Flemingovog Jamesa Bonda da spasi Volodina i Dobroumova uz bombastičan niz gadgeta i vratolomnih akcija dok u međuvremenu seksualnim aikidom ruši u krevet top five najljepših i najcrvenijih komunistica Varšavskog pakta, niti nema čak ni le Carréovog Smileyja da barem dočeka Volodina i Dobroumova u Berlinu na Chekpointu Charlie. Nego se na stranicama Solženjicinovog romana alarmirani policijski i obavještajni oficiri dosjete da u obilju logorskih kompleksa imaju i jedan isključivo za znanstvenike, inženjere i istraživače koji već rade na projektu usavršavanja tajne telefonije, kriptografskih sustava i prislušne tehnologije, pa im daju zadatak da na temelju snimljenog glasa identificiraju dojavljivača.

 

Tu već imamo problematizaciju onoga što je povjesničar Michael Burleigh opisivao u svojoj monumentalnoj novoj povijesti Trećeg Reicha kao „sindrom mosta na rijeci Kwai“, odnosno strastvenu zanesenost stručnjaka da riješe problem koji predstavlja izazov njihovim sposobnostima, bez obzira na to što će konačni uspjeh poslužiti nečasnom cilju i novim ljudskim žrtvama. Da ne bude baš tako deprimirajuće, Solženjicin će ipak svoje junake obdariti moralnom veličinom, pa neki od njih ni po cijenu ponuđene slobode neće denuncirati otkriveno ime iza istraživanog glasa znajući da bi izlaskom iz logora samo upraznili mjesto za novoosuđenoga. Sviknuti na logorski režim, plemenito procjenjuju da je bolje da svatko ostane gdje jest: oni kao logorski veterani u logoru budući da su im ionako u tom zatočeništvu propala desetljeća života, a novooptuženi neka ostanu slobodni, neupropašteni, a nadasve neka ostanu očevi i muževi svojim obiteljima. Jedan od logoraša, jedan od onih tipičnih antifašističkih boraca i patriota koji su za određeni period zarobljenosti u njemačkom logoru nagrađeni transferom u Staljinov logor, odbit će potpisati listu osumnjičenih gordom parolom: „Ja sam svoje domoljublje dokazao krvlju, ne moram ga još dokazivati i tintom“.

 

Međutim, Solženjicinu je još važnije iskoristiti cijelu tu znanstveno-intelektualnu misiju da bi, sukladno ranije spomenutoj duhovitosti, ismijao apsurdnu imbecilnost hiperbirokratiziranog i ideološki sluđenog staljinističkog sustava. Osim što su kapaciteti tih veleumova inicijalno bili upregnuti da za Staljina izrade supertelefon zato što su mu u jednom trenutku zasmetali pucketanje i smetnje na vezi telefona koji inače koristi, u međuvremenu su počeli dobivati od Staljinovog obavještajnog aparata ambicioznije zadatke, uključujući i tzv. fonoskopiju, analogno daktiloskopiji, odnosno projekt prepoznavanja (i pronalaženja) sugovornika pomoću glasovnog „otiska“. Oformi li se arhiva glasova svih građana SSSR-a kao što postoje i kartoteke s otiscima prstiju, bit će moguće, zanosili su se Staljinovi poltroni, otkriti „počinitelje“ čim telefonski jave drugoj strani linije nešto kompromitirajuće, ma koliko se trudili biti anonimni.

 

Da bi realizirali sustav koji bi tehnički omogućavao precizno identificiranje govornika samo na temelju njegovih unikatnih govornih karakteristika, Solženjicinovi znanstvenici mjesece i godine provode u logorskim laboratorijima testirajući linije tako što jedni drugima u slušalice govore „dop, fskop, štap“ i „drut, mut, šut“. Dio njih svjestan apsurdnosti takvoga rada, ipak  ustrajava na „ozbiljnosti“ istraživanja kako bi si osigurali povlašteniji položaj u logorskoj hijerarhiji. A svi zapisi toga istraživanja zaključavali su se i čuvali kao strogo povjerljivi dokumenti, napominje Solženjicin, premda su se na zapadu mogli pročitati u specijaliziranim magazinima radio-amatera, dostupnih na bilo kojem kiosku za sitniš. Ne treba sumnjati da se Solženjicin upućeno šegači s tom materijom budući da je, na kraju krajeva, završio Fizičko-matematički fakultet, a povrh toga korištena terminologija i način govorenja o telekomunikacijama, radio-uređajima, matematici, elektronici, laboratorijskim istraživanjima i ostalim srodnim područjima u svakoj Solženjicinovoj rečenici zrače autoritativnošću jednog iznimno kompetentnog tehnoznanstvenog znalca.

 

Naravno, Solženjicin i u ovaj roman izdašno upisuje ono drugo životno znanje po kojem je nadaleko poznatiji i svjetskoj publici atraktivniji: iskustvo višegodišnjeg boravka u jednom od staljinističkih logora, što je početkom šezdesetih rezultiralo Solženjicinovim nadahnutim opisom robijaške svakodnevice jednog tipičnog Staljinovog političkog zatvorenika u romanu snažne autentičnosti pod naslovom Jedan dan Ivana Denisoviča. Rest is history: Solženjicin si je već tim debitantskim ostvarenjem priskrbio svjetsku slavu, ali i afirmativan publicitet čak na području matične Rusije budući da je njegov prvijenac o tabuima staljinističke politike osvanuo u vrijeme kada je Staljinov nasljednik Hruščov počeo naveliko uvoditi poststaljinističke – kako se to danas kaže – „mjere relaksacije“. Solženjicin je odmah na krilima debitantskog uspjeha i novonastale liberalnije poststaljinističke klime zdušnije krenuo dovršiti U prvom krugu, evidentno još slobodniji roman kada je riječ o kritičkoj žestini, a na planu pripovjedne strukture drastično ambicioznije zamišljen, ciljajući ka romanesknoj arhitekturi epskih proporcija, ne sluteći da će s Brežnjevljovim dolaskom na vlast za koju godinu opet postati maltretiran i proganjan pisac, dok će KGB zaplijeniti rukopis ovoga novoga romana, na sreću ne jedinu verziju, pa će – za razliku od debitantske senzacije pod naslovom Jedan dan Ivana Denisoviča – U prvom krugu čitati samo zapadna publika.

 

I premda je jedan dan iz romana o Ivanu Denisoviču sada proširen na svega tri dana oko Božića, Solženjicin u ovom romanu uvodi više popularnih beletrizacijskih elemenata u narativne mehanizme, posebice kada je riječ o zapletima, epizodama i fabuliranju, počev već od spomenutog početka u maniri žanrovskog trilera, tako da je U prvom krugu – u usporedbi s Jednim danom Ivana Denisoviča – manje snažan kao autentično ispovjedno svjedočanstvo jedne individualne, no tipične i stoga univerzalne sudbine u Staljinovim logorima, više osvajajući čitatelja kompleksnom epskom ekstenzivnošću uslijed emancipirane Solženjicinove ambicije da sada prezentira cijeli staljinistički sustav. U tom gigantskom projektiranju panoramske obuhvatnosti epskoga totaliteta nad Staljinovom piramidom vlasti Solženjicin inicijalni zaplet i osnovnu narativnu nit špijunsko-policijskog lova na Volodina razgranatom istraživačko-obavještajnom mrežom koristi tek kao minimalističko vezivo radi ispisivanja imalo konzistentne fabularne zaokruženosti, dok zapravo iz poglavlja u poglavlje uglavnom niže portrete tipičnih predstavnika svih instanci u hijerarhiji Staljinova režima: od logoraša na samome dnu obespravljenih slojeva društva, preko cinkera među logoraškim drugovima i malim Hitlerima u redovima zatvorskih nadzornika, pa sve do visokih državnih dužnosnika, uključujući čak i samoga Staljina kao jednoga od plastično oblikovanih figura iz ove Solženjicinove pozamašne galerije likova.

 

S obzirom na takav način disperziranog komponiranja, U prvom krugu – za razliku od Jednog dana Ivana Denisoviča – djeluje manje dokumentarno, a više kao fantastični fiction kojemu su fascinantne logoraške sudbine tek funkcionalno podređene atrakcije jednoj senzacionalnoj priči. Međutim, i u ovom se slučaju – baš kao i kada je riječ o Solženjicinovoj tehnoznanstvenoj upućenosti – iz svake rečenice jasno prepoznaje da su svi ti opisani primjeri karakterističnih situacija među logoraškim sudbinama i između uredskih zidova režimskog aparata tek minimalna pripovjedna stilizacija i nužna konvencija literarne poetizacije stvarno zbivanih drama u vrijeme Staljinova terora, transponiranih u roman da bi se podigao književni spomenik brojnim anonimnim logorašima, a u povijest uklesala osuda jednog sustava. Tu vjerodostojnost Solženjicin ne demonstrira samo preciznim realističkim opisima logorske svakodnevice, posebice kada je riječ o disciplinskim protokolima u nadzoru zatvorenika ili o intimi logorskih spavaonica, nego se njegova ekskluzivna upućenost u sve nijanse i detalje psihologije i kulture logoraškoga života naročito dokazuje kada brutalnom iskrenošću, potpuno deromantizirano opisuje jedan naročito važan dan u životu svakog zavorenika, susret sa suprugom.

 

„Bože, kako je ostarila“, pomislit će u sebi jedan od zatvorenika kada se nađe licem u lice sa suprugom nakon jednogodišnjeg ili čak višegodišnjeg neviđanja. To je jedan od onih sjajnih, minucioznih uvida psihološkoga realizma kakve će rado u ironičnijim odlomcima svojih proza rabiti i Milan Kundera, ujedno ih pronalazeći i u antologiji ruskoga realizma kao inspirativan povod za brojna svoja esejiziranja o veličini ruskoga i (srednjo)europskoga realističkoga romana za razumijevanje ljudske duše na načine koji nadmašuju znanosti s područja psihologije ili filozofije. Takvi su susreti Solženjicinu ujedno i prilika za poigrati se idejom da su logoraši u mnogim aspektima paradoksalno slobodniji od svih onih koji su izvan logorskoga kruga: imaju kakav-takav, ali redovit obrok, okruženi su istomišljenicima s kojima sada bez straha mogu razmjenjivati misli zbog kojih su ionako već osuđeni, nisu više opterećeni pitanjima elementarnog preživljavanja, niti više moraju strepiti da će Staljinova policija u neko doba noći zakucati i na njihova vrata. S druge strane, njihove supruge kipe od bijesa zbog upropaštenog života i beskrajne agonije: stigmatizirane u društvu zbog supruga logoraša, uručenih otkaza na poslu zbog kompromitirajućih obiteljskih veza s nepodobnim suprugom, nikakvih ili skromnih prihoda, s djecom za vratom, osuđene na životarenje od ponižavajućih poslova te vječito provodeći dane u gladi i neimaštini... Već u prvim minutama tih kratkih susreta one brzo uvide da njihovi muževi u logoru nemaju ni upola briga s kakvima se one moraju nositi.

 

Zanimljivo je spekulirati kakvu bi sudbinu do današnjih dana proživljavao roman U prvom krugu da ga je napisao netko manje poznatog imena od Solženjicinovog. Ma koliko bi roman kao što je U prvom krugu bio relevantan i razoran u svoje vrijeme, u razdoblju premijernoga cirkuliranja među tadašnjom publikom, dok je još bilo od prioritetne važnosti obznanjivati istine o terorističkom režimu socijalističke Rusije, danas bi – osim strukovno upućenih rusista – malo tko znao za autorovo ime, kao što se danas ne zna ni za jednog, recimo, Vasilija Grossmana, pisca kojemu su KGB-ovci, osim rukopisa, zaplijenili čak i vrpce iz pisaće mašine da se ne bi s njih rekonstruirali otisci riječi koje je Grossman istipkao, dok su za njegov zaplijenjeni rukopis rekli da bi naštetio SSSR-u više od atomske bombe bačene iz bombardera kapitalističkoga zapada. Kada bi, dakle, taj roman bio potpisan manje zvučnim imenom od Solženjicinovog, na čiju se amblematičnost u najširoj percepciji svela sva današnja asocijativnost i znanje o ruskoj disidentskoj književnosti, danas bi U prvom krugu potonuo u anonimnu masu tipične ruske disidentske literature, a u prigodnim bi spomenima toga korpusa bio naveden tek kao još jedna bibliografska jedinica u nabrajanju disidentske produkcije.

 

No, budući da U prvom krugu potpisuje Solženjicin, relevantnost autorovog imena i dan danas održava interes za ovim romanom kao izvorom dodatnog uvida u talent i značaj Solženjicinove antitotalitarne kritike, pa se U prvom krugu nerijetko usputno i spomene u prigodničarskim i obljetničarskim tekstovima o Solženjicinovu liku i djelu. Ali da je Solženjicin napisao samo ovaj roman, završio bi kao i onaj hipotetični anonimac iz prethodnog odlomka. Književna se povijest ipak izdogađala tako da bi za Solženjicinovu spisateljsku biografiju, kao i za svjetsku književnost, bilo posve dovoljno da je napisao samo jedan roman, onaj prvi, antologijski, slavni Jedan dan Ivana Denisoviča, budući da si je već tim jednim naslovom osigurao vječno mjesto u povijesti i postao referenca opće kulture. Međutim, povijest književnosti u Solženjicinovom slučaju nije na tome stala, pa smo dočekali da je Solženjicin napisao i drugo stožerno djelo svoga opusa, monumentalni Arhipelag Gulag, tako da je ostatak njegove produkcije, uključujući i roman U prvom krugu, zbog ta dva kapitalna doprinosa, romana o Ivanu Denisoviču i Arhipelaga Gulag, dodatno dobio na značaju kao djelo iz pera istoga genija, ali je i nekako uvijek ostajao po strani, marginaliziran atraktivnošću i paradigmatskom reprezentativnošću ovih razvikanijih Solženjicinovih djela, uvijek preporučivanijih na lektirskom popisu, uvijek učestalije spominjanih bez obzira govorilo li se o Solženjicinu ili o Staljinu, o disidentskoj književnosti ili o komunizmu, o Rusiji ili o totalitarizmu.

 

Mimo svega toga, čitano iz današnje perspektive, bez svih tih opterećenja, naročito bez opterećenosti Solženjicinovim publicitetom, uz to još i s vremenskim odmakom od pola stoljeća, kada nije samo Staljin daleka prošlost, nego je i bauk komunizma potpuno ishlapjela prijetnja, U prvom krugu postaje reprezentativan dokument jednog tipa književnosti čija je (po)etika bila u svim aspektima izdiktirana Staljinovim režimom. Naročito se to vidi kad god na pripovjednu scenu ovoga romana stupi Staljin kao lik jer tada Solženjicin postaje nekontrolirano afektivan, izrazito opipljive mržnje u svakoj rečenici. Dok o ostalim logoraškim jadima piše realističkim objektivizmom, pa čak i s određenim humorom i ironijom, u potretiranju Staljina zadržava duhovitost tek na način da ga nemilice prikazuje kao karikaturu, posebice kada parodira Staljinove intelektualne ambicije iz područja lingvističke filozofije. Čitateljstvu iz ovoga „regiona“ nesumnjivo će biti najzanimljiviji, pa možda čak i najzabavniji dijelovi u kojima Solženjicin s neskrivenom zluradošću imaginira Staljinove misli kada je taj vožd sam sa sobom jer u tim trenucima „Josif razmišlja samo o Josipu“. Naime, radnja se zbiva 1949. godine i Staljin je izbezumljen Titovim informbiroovskim razlazom. Još uvijek ne može preboljeti Titovo tzv. „povijesno ne“ i samo razmišlja o atentatu na Josipa Broza, o drzništvu toga Zagorca, o Titovom „(ne)shvaćanju“ Lenjina, Marxa i komunizma, o Titovim „snovima“ o nekom svom, jugoslavenskom socijalizmu... Nema sumnje, Solženjicin se oduševljavao Titom i posezao je za njim toliko često u ovom romanu iz očitog doživljavanja Josipa Broza kao ljute trave za Staljinovu ljutu ranu.

 

No, to ne znači da je U prvom krugu postao anakron roman, isteklog vijeka trajanja čim je prošao političkopovijesni trenutak s kojim se Solženjicin cijelim svojim djelom borio. Nije nužno čitati i ovaj Solženjicinov roman tek iz pukog općekulturnog interesa za kapitalnija djela ruske i svjetske književne baštine da bismo, bez ikakvog značaja za sadašnjost, doznali nešto više o (zanimljivijoj) prošlosti i upotpunili praznine u poznavanju povijesnoga kontinuiteta. Ne znam koliko bi bilo uskraćeno potpunije razumijevanje ovoga Solženjicinovog djela, a koliko bi rasterećenost od referiranja na tadašnji političkopovijesni kontekst pripomoglo doživljaju romana na neki novi, pozitivan način, ali današnjem čitatelju ne bi se umanjila dojmljenost kvalitetom ovog romana kada uopće ne bi bio upoznat sa značajem Solženjicinovog imena i opusa, niti s poviješću staljinističkog režima. Pisan svevremenskim, univerzalno popularnim stilom „empirijskoga“ realizma, U prvom krugu još uvijek je potresan, napet i čitak roman, umjetnički veleban, pripovjedno snažan, a estetski još uvijek neizgubljenog sjaja, funkcionirajući kao autonomni prostor fascinantne umjetničke kreacije jednakom estetskom i pripovjednom efektnošću kao da čitamo moderniju verziju nekog fantastičnog komunističkog Međuzemlja u kojem Staljin figurira poput nekakvog Saurona.

 

Na kraju krajeva, u vrijeme kada se obnavljaju strahovi od novoga totalitarizma i kada se ostvaruju fantastične mogućnosti totalnoga nadzora svih nas pomoću novih tehnologija digitaliziranog svijeta, U prvom krugu nas s popriličnom jezom podsjeća kako se sijalo sjeme te dijabolične ambicije svake vlasti, kako su se vukle prve žice i kablovi našeg današnjeg panoptikona.