Klišej po klišej – svemirska opera

Otkako su franšize Marvela i DC-ja, ali i ostale stripovske ekranizacije, uzele maha, sve je manje holivudskih SF blockbustera iole vrijednih pažnje. Ne znam jesu li stripovi u potpunosti pojeli proračune velikih studija ili je osluškivanje bila tržišta u pitanju, no činjenica je da su spomenute franšize, kojima možemo pridodati i Ratove zvijezda, postale svojevrsni surogat za (autorsku) znanstvenu fantastiku. U posljednjih desetak godina na prste se može nabrojati one vrijedne spomena: Mjesec (2009.), Avatar (2009.), Looper (2012.), Elysium (2013.), Gravitacija (2013.), Interstellar (2014.), Na rubu budućnosti (2014.), Putnici (2016.), možda još pokoji. Nizu se ovih dana nastoji pridružiti na sva zvona hvaljeni film Ad Astra redatelja Jamesa Graya, koji će se, pak, pokazati ozbiljnijim gubitkom vremena.

Radnja filma smještena je u bližu budućnost i svodi se na dobrano prežvakanu priču o odnosu sina i odsutnog oca kao alegorije o čovjeku i Bogu: sin je ovdje astronaut Roy McBride (Brad Pitt), vrhunski stručnjak, ali iskompleksiran historijskom veličinom oca H. Clifford McBridea (Tommy Lee Jones), znanstvenika i astronauta koji je nestao 29 godina ranije, tijekom misije koja je tragala za izvanzemaljskim životom. Zaplet počinje kada se otkrije da tajanstvene energetske udare koje povremeno trpi Zemlja šalje upravo nestali McBride, i to iz okolice Neptuna gdje je lociran njegov brod. Sve nakon toga, cijelih dva sata, nizanje je pseudoznanstvenih besmislica, nelogičnosti u radnji i priglupih akcijskih scena koje vode prema jednako besmislenom finalu.

Antimaterijski ili kakvi već udari, koje odsutni i šutljivi, a iz nekog razloga gnjevni Otac, šalje prema Zemlji, žanrovska su podvala preko koje, za dobrobit zapleta, čak i možemo prijeći, i to je zapravo najmanji problem. Ozbiljnije rupe u radnji nastaju kada shvatimo da je stari kapetan McBride, pazite sada: vodio potragu za izvanzemaljskim životom unutar Sunčeva sustava (!), a ne na međuzvjezdanoj misiji kako bi to bilo očekivano s obzirom na naslov filma, da se na toj misiji dogodila pobuna posade koja je tobože poludjela zbog dugotrajne izolacije, prisilivši kapetana da ih sve smakne i potom nestane u svemirskim prostranstvima, da bi se odjednom pojavio u liku nebeskog luđaka koji želi uništiti sav život na Zemlji.

Dugotrajnu izolaciju i još duže odsustvo njegove posade i njega još smo mogli prihvatiti, sve dok nismo saznali da za put do Neptuna ne trebaju desetljeća, nego sedamdesetak dana, i da tih sedamdesetak dana nije poduzeto sve dosad, dok se Sin nije krenuo suočiti s Ocem. A Otac je poludio jer nije našao život u svemiru i to ga je ubilo u pojam! Ovo „život u svemiru“ zapravo znači „u Sunčevu sustavu“, jer čovječanstvo još nije ni zakoračilo u međuzvjezdana i intergalaktička prostranstva, pa ispada da je stari McBride poludio i pobio vlastitu posadu, te 29 godina živio u izolaciji, pritom kažnjavajući cijelo čovječanstvo - jer nije našao život na Europi, Ganimedu, Kalistu, Titanu i sličnim prirodnim satelitima Jupitera, Saturna i Neptuna.

Među bizarnije momente filma ipak spadaju akcijske scene, poput Mad-Max-jurnjave na Mjesecu i bitke s lunarnim razbojnicima, ili pak napada podivljalog majmuna na napuštenoj svemirskoj postaji. Pobjedu ipak odnosi marsovska epizoda - od dramatičnog slijetanja, preko bijega iz baze i plivanja podzemnim rezervoarima vode, do uspinjanja u raketu koja odbrojava zadnje sekunde i pali gigantske motore. McBride ulazi u raketu jednostavno kao u vikendicu, ubija posadu, odlazi na Neptun i nakon poluuspjele misije vraća se na Zemlju gdje nekažnjeno nastavlja „bedirati“. Izgleda da iz nekog razloga upravo Mars izvlači ono „najbolje“ iz holivudskih autora: marsovska epizoda Ad Astre u rangu je s Marsovcem Ridleya Scotta, koji je u cjelini uvreda za mozak.

Ovime zapravo nismo sve iscrpili, ali shvatili ste: radi se o filmu koji je još jednom želio ispričati arhetipsku priču o sinu i bogu-ocu smještenu u svemir, smiksati je sa smislom života i sudbinom čovječanstva, premrežiti književnim i filmskim referencama, zapanjiti nas prizorima svemirske praznine, te se tako smjestiti u tradiciju sličnih velikih ostvarenja na potezu od Kubrickove Odiseja u svemiru 2001. do Nolanovog Interstellara. No pretenzije su očito pojele autora, pa smo dobili još jedno brdo žanrovskih klišeja i patetike kojima je i uz najbolju volju teško progledati kroz prste. Pozitivne strane filma, poput vizualnih efekata, glazbe, odlične glume dvojca Pitt – Jones, dobro uklopljenog off-naratora (mladi McBride)… naprosto nisu dovoljne. Jedna od vidljivijih aluzija je ona na poludjeloga Kurtza iz Conradova Srca tame, no i varijacije na njega već su dobrano prožvakane. Puko ludilo uslijed navodno dugotrajnog svemirskog putovanja nije dovoljno uvjerljivo, mada se čini da je tu Gray imao oslonac u liku dr. Manna (Matt Damon) iz Interstellara. No Mannovo ludilo psihološki je znatno uvjerljivije – on se nasukao u dalekoj galaksiji, bez mogućnosti povratka i ikakvog kontakta s ljudskim rodom, te je lažirao znanstvene podatke kako bi privukao iduću misiju. Kapetan McBride, poludio ili ne, imao je mogućnost komunikacije sa Zemljom i relativno brzog povratka, no on se pritajio, sve dok više nije želio ostati pritajen.

Koliko god je teško shvatiti njegove postupke prema vlastitoj posadi, još je teže objasniti smrtonosne napade na Zemlju. S obzirom na to da nije našao tragove života na nekoliko vanjskih satelita, McBride donosi potpuno pogrešan i znanstveno neutemeljen zaključak da u cijelom svemiru nema života, pa onda smrtonosnim udarima napada jedinu njemu poznatu oazu života u svemiru ne bi li i nju uništio. Kakvog to smisla ima? Kako bismo to trebali interpretirati? Koje su (moralne, religijske, znanstvene) pouke priče, koje su implikacije?

Stječe se tako dojam, koji se može poduprijeti cijelim nizom primjera (uzmimo samo film Sunshine iz 2007.), da bi holivudski autori u svemir slali, a osobito u misije od ključnog značaja za opstanak čovječanstva, isključivo neuravnotežene psiho-sociopate ili pijance, ne bi li onda na Zemlji razbijali glavu kako popraviti štetu. Znanstvenu fantastiku već godinama karakterizira potpuna bezidejnost, recikliranje istih tema i zapleta, razvlačenje određenih franšiza u nedogled, a istovremeno potpuno ignoriranje cijele mase kvalitetnih književnih predložaka iz prebogate povijesti žanra. Čini se da bi se revitalizacija SF-a mogla dogoditi onoga trenutka kad se izliječi od žanrovskih klišeja, a James Gray nije nas uvjerio da bi se to uskoro moglo dogoditi. Barem on nije na tom tragu.

test