Kozarčeva gotika

Znamenita (i uzgredna) Krležina ocjena iz jednoga eseja objavljenog u časopisu „Književna republika“ (1924.), o Ivanu Kozarcu (1885. – 1910.) kao ponajboljem hrvatskom piscu na početku dvadesetog stoljeća, kroz stotinu je godina rado citirana, ponekad i osporavana, mada su opširnije o Kozarčevu djelu pisali i drugi velikani naše književnosti, poput Matoša i I. G. Kovačića. Krležine riječi ipak nisu bile breme Kozarčevim djelima, koja su preživjela test vremena: i danas su lektirna, dramatizira ih se i ekranizira, piše se o njima i izučava ih se na studijima književnosti. Govorimo, dakako, o njegovom proznom opusu, koji osim legendarnog Đuke Begovića uključuje i zbirku pripovijedaka Slavonska krv (1906.), zapravo jedinu za njegova života objavljenu knjigu. Đuka Begović, Izabrane pripovijetke i Pjesme objavljene su posthumno, 1911. u Zagrebu, Vinkovcima i Splitu. Uslijedila je duga pauza, sve do 1942. godine kada Dragutin Tadijanović uređuje prvo izdanje Izabranih djela Ivana Kozarca, no interes za njegova djela kroz godine i desetljeća nije slabio. Koliko je tome pridonio veliki Krleža teško je reći, ali nije toliko ni presudno – Kozarčeva djela danas govore sama za sebe.

Književni povjesničari Kozarčevu su poeziju, ako bi je uopće i sagledavali, najčešće dijelili na mladenačku, pseudoromantičarsku poeziju s jakim utjecajima Preradovića i Kranjčevića, te na kasniju (također mladenačku, jer Kozarac je umro s 25 godina), pod izraženijim utjecajem narodne poezije. Ova druga nešto je uspjelija, smatralo se, dio ih je i uglazbljen (najpoznatija je Milovo sam...), ali tu bi se tekst o njima uglavnom zaustavljao.

Ovdje nas posebno zanima jedan mali dio njegova pjesničkog opusa, koji unatoč pokušajima revalorizacije i danas nije osobito poznat; radi se o tri proznolirska teksta otkrivena u rukopisnoj ostavštini. Za njihovo je objelodanjivanje zaslužan Dragutin Tadijanović. On je uređujući spomenuta Izabrana djela u Kozarčevim sačuvanim bilježnicama otkrio tri dotad neobjavljena teksta koja je u svoje izdanje stavio u zasebno poglavlje pod naslov „Pjesme u prozi“, a koje su nakon toga desetljećima intrigirala književne istraživače i štovatelje autora Đuke Begovića. Ali samo njih i ne dovoljno niti dovoljno ozbiljno, onoliko koliko ti tekstovi zaslužuju i očekuju.

Nakon 1942. godine Kozarčeve pjesme u prozi tiskane su nekoliko puta u pojedinim izdanjima njegovih djela, ali nikada nisu antologizirane niti interpretirane i kontekstualizirane u okvire književne moderne. Kako bi se ispravili ovi propusti, da ne kažemo nepravde, u naše će vrijeme ozbiljnije napore ulagati Goran Rem, koji će problemu opširnije pristupiti u knjizi Tijelo i tekst iz 2009. (vidjeti rad Tijelo pjesme u prozi i drugih zombija), u dvotomnoj panorami Panonizam hrvatskoga pjesništva iz 2013. (u koautorstvu sa Sanjom Jukić), te u nizu drugih tekstova i predavanja.

Riječ je o tekstovima Magle, Iz sumračja i Balada. Sve tri pisane su slobodnim stihom i dobrim dijelom u proznome retku, čime se mladi Kozarac (a nije zgorega napomenuti da ih je napisao vrlo rano, godine 1904.) priključio nekolicini modernista i protoavangardistu Kamovu koji otprilike u isto vrijeme piše svoju Psovku. Odakle Kozarcu impuls za takve lirske proze teško je danas reći – je li do njih došao spontano i intuitivno, ili je imao neka saznanja o modernističkim poetikama? Iz njegove Autobiografije saznajemo da je u to vrijeme čitao dostupne modernističke književne časopise i bio pod utjecajem Vladimira Jelovšeka Teharskog, osječkog protoavangardnog pjesnika i to bi mogao biti dobar trag – Kozarac sam piše da je upravo pod utjecajem Jelovšeka i Josipa Kozarca ostavio liriku i prihvatio se proze. Tri spomenute lirske proze i jesu svojevrsni „prijelazni oblik“, što potvrđuje tekst Iz sumračja, koji je kasnije postao uvodni ulomak pripovijesti Ada.

Sva tri teksta izrazito su gotički tamne, morbidne, a mjestimice i halucinantne atmosfere i to je ono što ih povezuje. S motivskog se gledišta dosta razlikuju, mada se u sve tri javljaju nadnaravna bića, različito imenovana i u odnosu na okolinu različito raspoložena. Najkraći je tekst Magle, koji je formom najbliži klasičnoj pjesmi slobodnoga stiha uz povremena otkliznuća u prozni redak. U tekstu se spominje „silan gorostas i strašni silnik“ koji svojom rukom razbija maglu nad krajolikom. To bi mogla biti i antropomorfizacija sunca koje svojim silovitim uzdizanjem razbija magle, no ovdje začudno prikazano kao uništavateljski element, nasuprot uobičajenoj simbolici obnove života, topline i radosti u ljudskim životima: „Stiže ih ruka silna gorostasa, strašna silnika i onda ih drobi, mrvi, ubija, uništava. / Jadne sive magle! / Ko ljudske nade – pogibaju.“

Pjesma Iz sumračja dojmljivo nas uvodi u fantazmagoričnu atmosferu horor filma, a efekt postiže brižljivim kontrastiranjem: počinje laganim opisom pitomog slavonskog sela koje tone u sumrak gdje polagano sve zamire i nestaje u sjenama, a kada naglo utihnu čak i psi iz mraka se počinju pomaljati siluete i tu smo već u jezivom zombi-hororu: „U to doba poniknu nekakove sjene. / I onda se miču. Žive su. / Lagano prolaze one pokraj šljivika, pokraj onih niskih ograda od prošća. - / Lagano prebacuju te ograde i izmiču, nestaju među stabljem, u mraku, u noći. Ko utvare. / Suvo prošće za njima samo nakratko zalomi, zapucketa i muk.“ Ovaj jezoviti ugođaj pri kraju se dokida pojašnjenjem cjelokupne scene, koja se prebacuje „na stranu života“ (šuljaju se zapravo noćni ljubavnici) i tako slabi cjelokupni dojam.

Najkompleksija je pak pjesma naslova Balada, koju Goran Rem ocjenjuje „remek djelom poetike Moderne“, a u kojoj Kozarac „uvodi na hrvatsku književnu scenu svojevrsnog zombieja“. Pjesma razvija lirsku priču u tri fragmenta/prizora. U uvodnom oslikava turoban krajolik u kojemu „bujaju zelene duboke vode“ koje u sebe uvlače i razgrađuju sve živo što se nađe u blizini, ali bez traga ičega ljudskog. Riječ je, kao i u Maglama, o potpuno dehumaniziranom krajoliku. U središnjem fragmentu, sasvim iznenada, na rubu vode pojavljuje se „spodoba“, čovjek od „kostiju i mesa“, ali „bez srca, razuma i duše“. Ni živ ni mrtav. U posljednjem fragmentu spomenutu zombi-spodobu gledamo na rubu zelene vode koja ga mami, a u koju se na koncu i stropoštao: „Spodoba se trza. / Nad vodama zajecalo tužno, ko da pucaju strune. / Oči bljesnuše još jedanput. / I mirne zelene vode zašumile, zapjenile se. / Šum nadglasa cvrčka uz obalu. / Šum? Ne, šum, ne! / Zadnji odjek popucalih struna. --- / Zelene se vode smiruju. / Smiruju se nepovratne dubine. / Site bujaju - / Zelene duboke vode!“

Već i letimičnom pogledu jasno je koliko se ove tri prozne pjesme razlikuju od Kozarčeve lirske poezije, poznate po mladenačkom vitalizmu, erotici, seoskoj idili, šokačkoj raspuštenosti, ili pak socijalnoj osjetljivosti. Njihova formalna i tematsko-motivska začudnost ostala je desetljećima skrivena, i poput Isušene kaljuže Janka Polića Kamova, nije mogla pravovremeno odraditi utjecaj na hrvatsku modernističku i avangardnu književnost. Tako je sudbina Ivana Kozarca donekle slična onoj znamenitog riječkog pisca: kako je sjećanje na prerano preminulog Vinkovčanina čuvao briljantni roman Đuka Begović, tako je kultni status velikog Riječanina čuvala njegova za života objavljena poezija. Romane obojice danas se jednoglasno ubraja među desetak najboljih u domaćoj književnosti, a svakako je vrijeme da se Kozarčevoj zanemarenoj i podcijenjenoj poeziji temeljitije pristupi i prida joj se značaj koji ona po svojim estetskim osobinama doista i zaslužuje.