Lijes za igračke

Oko sredine prve, jače polovine svoje spisateljske karijere Paul Auster objavio je Glazbu slučaja. U tom romanu apsurda dvojica kartaša dođu na ideju da na pokeru izvaraju jednog bogatuna, no nakon što se pokaže da ovaj baš i nije tako naivan kao što su mislili, primorani su dug otplaćivati gradnjom besmislenog zida od kamenih blokova rastavljenog starog zamka, koje je pobjednik na svoje američko imanje dopremio iz Engleske. Kad se približe kraju posla, gazda ih optereti novim dugom: valja otplatiti i sve što su za radnog boravka na imanju lakoumno potrošili na piće, hranu i žene. Inače gazdu ne viđaju, a na njih pazi njegov potrčko, uljudan i tobože prijateljski raspoložen čovo, sve s pištoljem za opasačem. Možda Auster uopće nije imao u vidu političko-ekonomsku simboliku, ali roman ocrtava zgodnu alegorijsku skicu (neo)liberalnog kapitalizma: ono što se činilo kao sjajna prilika za 'malog čovjeka' praktički postaje bezizlazno  ropstvo. A dok se kapitalizam u Glazbi slučaja naveliko uzima zdravo za gotovo, staljinistički socijalizam u Iskopu tek je u izgradnji; utoliko je Austerov zid spomenik apsurdu, dok će Platonovljeva zgrada pomoći život »organizirati u zalihu – za buduću nepomičnu sreću ili za djetinjstvo.«

Auster je mogao čitati Iskop na engleskom prije negoli su to mogli autorovi sunarodnjaci na ruskom. Knjiga je dovršena 1930., njezin se prvi engleski prijevod pojavio 1975., da bi u Rusiji bila zabranjena sve do 1987., dakle više od trideset godina poslije autorove smrti. Robert Chandler objašnjava kako je knjigu preveo dvaput, 1994. i 2009., jer da je naknadno shvatio kako mu prvi rad i nije bio najpošteniji prema izvorniku, a da su ranija izdanja, uslijed nedostatka čitavih pojedinih dijelova, još slabija. Rusi s kojima je razgovarao bili su puni razumijevanja i spremni pomoći, sretni zbog toga što netko uopće želi prevoditi Platonova, čiju zahtjevnost u pogovoru hrvatskom izdanju ističe i prevoditeljica Rafaela Božić Šejić: Brodski smatra da je Platonov, zbog upotrebe birokratskog jezika specifičnog za ruski socijalizam, neprevodiv na druge jezike (što bi tek rekao da je stigao upoznati hrvatski i rad Igora Rajkija?).

Likovima u Iskopu, za razliku od Austerovih hazardera, nikako ne nedostaje smisla: oni se također bave beskonačnom izgradnjom, ali ne nekog bezveznog zida nego temeljâ svojeg socijalističkog 'doma', čija se točna svrha ne razaznaje, ali u kojem će biti mjesta za svakog radnog čovjeka i građanina. Naime, »...radnici noću sanjaju različite snove – jedni izražavaju ispunjenu nadu, drugi predosjećaju vlastiti lijes u grobu od ilovače; ali dan je svima jednak, zgrbljen – tijelo trpi i ruje zemlju, kako bi u svježu provaliju posadilo vječni, kameni korijen nerazrušive izgradnje.« Roman počinje Voščevljevim otkazom u mehaničarskom pogonu, otkazom koji je dobio »uslijed rasta slabosti u njegovoj unutrašnjosti i zamišljenosti usred općeg tempa rada«. Kažu mu: »Tebi je država dala jedan sat viška za tvoju zamišljenost – radio si osam sati, sada sedam – da si barem živio i šutio! Kada bi se svi odjednom zamislili, tko bi onda radio?« Voščev pokuša provesti noć pod otvorenim nebom, ali oko ponoći jedan ga gospon pronađe i naloži mu neka se makne odatle u obližnju baraku, jer da to mjesto nije suvišan prostor nego buduće kameno zdanje. No i u baraci je slično kao u pogonu; »ravnodušna i dosadna lica« pitaju: »Ali zašto razmišljaš, zašto sebe mučiš?« Naravno, on je među njima jedini iscrpljen i slabašan od potrage za smislom života.

Nešto kasnije njegov kolega Čiklin pronađe Juliju, ženu koju je u mladosti ljubio, a koja sad na samrti svojoj kćeri Nastji savjetuje neka nikomu ne odaje svoje imućno, ne-radničko porijeklo. Nakon Julijine smrti Nastja, odnosno, bit će, nova, mlada Rusija, pridružuje se muškarcima neimarskog kolektiva te joj oni ubrzo daruju dva lijesa – jedan kao postelju (»krevet za budućnost«), a drugi kao spremište za igračke. Isti Čiklin s istom  Nastjom posjetit će kovača, zaboravljenog proletera koji za topli obrok rinta u kolhozu, e da bi ondje vidjeli kako mu u poslu pomaže medvjed Miša: »Obrisao je potom svoje umorno proletersko lice, a onda pljunuo u šapu i opet pristupio poslu čekićara.« Potom ekipa ojačana za medu-detektora pođe protjerivati kulake; kad medo pred nekim vratima zaarlauče, jasno je da se radi o kući bogatog seljaka kojeg treba otjerati na splav i pustiti niz zasniježenu, mrtvu rijeku. Jedan seljak opomene ih da će i po njih same jednom tako doći, ali to i nije neka pomoć: medo se već u obližnjem dvorištu sjeti da ga je vlasnik, siromašni seljak, tukao korijenom drveta, pa protjeraju i njega. Invalid Žačev, isti onaj koji na početku knjige Voščeva opomene da je čovjek koji nije bio u ratu jednak nerotkinji – da živi kao idiot, sa zebnjom pomisli kako će i njega, kao »odvratnog bogalja« nepotrebnog bajnom socijalizmu, likvidirati u daleku tišinu...

Netko mlad mogao bi se zapitati: kakvo će to društvo osuditi razmišljanje i posljedično zabranjivati knjige? Takvomu Platonov nudi jednostavan odgovor: pa isto ono koje će se snaći i bez čovjeka, dok će čovjek bez njega živjeti i umrijeti uzalud. Da, radi se o društvu koje vazda sanja buduću sreću, čiji istaknuti 'elementi' hoće ići ukorak protiv socijalne štete i sitnoburžujskog bunta, jer da nije radnička klasa car pa da se bunta boji. Smisao života proletarijata krije se u entuzijazmu rada u bijedi, u bijedi u kojoj se na spavanje odlazi u odjeći kako se energija (otkopčavanje dugmadi) ne bi rasipala na ne-rad: rabotaj i ne diži glavu, tako da ti kćeri ne padne na pamet da te na samrti upita: »Mama, zašto umireš – zato što si buržujka ili od smrti?« Izgladnjelo je to, čakijaško i preplašeno društvo, s jasnim crtama antisemitizma, gonjeno korbačima kolektivizacije, društvo koje je tek uz taktove historijske glazbe slučaja usvojilo socijalizam bez prefiksa nacional-, naposljetku: društvo čijem je jeziku potrebna posebna riječ za bogate seljake, naime one kojima se oduzima dio posjeda što prekoračuje propisani zemljišni maksimum.

Za razliku od mnogih kasnijih disidenata, Platonov, pravim imenom Andrej Platonovič Klimentov, nije prebjegao na Zapad. On zapravo nikad i nije javno istupao protiv Staljina (dok je ovaj o njemu imao podvojeno mišljenje), ali, eto, bio je skeptičan prema uspjehu besklasnog društva. Zapravo, prema uspjehu besklasnog društva kojim upravljaju ljudi. Jer nije socijalizam jedino što su uprskali; tȁ i onaj medo-detektor posijedio je živeći s njima. Platonov je skončao klišejski tužnom smrću istočnoeuropskog političkog odmetnika – u bijedi i od sušice dobivene od sina, povratnika iz radnog logora, kamo je, kao sumnjivi petnaestogodišnjak, otpremljen u čistki. Tako je Iskop samo djelomična parodija: najbizarniji su dijelovi prepisani iz stvarnosti.