Mala replika rakete
Kada je objavljen Omon Ra Viktora Olegoviča Peljevina, naša je publika uzvratila hrvatskom šutnjom; nije tome bio razlog postmoderna poetika ovoga autora, pa niti sama tema ili njezina obrada, nego prije bih rekao da kod nas suvremeni ruski autori imaju loš imidž. Kao da se nakon Dostojevskog podigne neka rampa u glavama s oznakom stop, iako po meni ruska književnost tek tada postaje zanimljiva: avangarda, zatim nekoliko emigrantskih valova, samizdati i tamizdati, kao i određen broj regularnih sovjetskih pisaca te naposljetku - suvremena ruska književnost sa Viktorom Peljevinom kao nezaobilaznom „žlicom vegete“.
Ovdje spominjem njegov prvi roman koji je, po tipu naracije, možda najkonzervativniji. Priča je to o očajničkoj obmani sustava koji je raskinuo s etičkim obzirima, samo da zadrži iluziju. A iluzija je sovjetski kozmički program. Već u prologu romana shvaćamo da imamo posla s majstorom; u nekoliko sočnih rečenica Peljevin nam dočarava život dječaka opčinjenog sovjetskim letačima. U to je doba, podsjetimo, ideološki žalac bio usmjeren na djecu i omladinu, među kojima je centralno mjesto zauzimao kult Jurja Gagarina. Omonovo djetinjstvo je sumorno (dobro, to je već kliše o ocu pijancu, nestašicama, bijedi), a onaj pravi, istinski život je na nebu, ali u duhu dijalektičkog materijalizma, pa se Omjuška upisuje u letačku školu koja fabricira državne junake prve kategorije.
Ima li što gluplje od prepričavanja romana? Nema, naravno, tim više što se radi o kratkom, brzočitajućem štivu. Stoga ću tek naznačiti da Peljevin dodaje još jedan okret na zavrtnju sovjetske para-realnosti; škola za letače zapravo eksperimentira sa sviješću pitomaca, ali ovdje psihičku opresiju upotpunjuje i fizički zulum od strane nastavnog osoblja. Treba pročitati te uvrnute monologe oficira. Djelomično su me podsjetili na ispiranje mozgova u JNA, mada je teorija o naoružanom narodu bila dječja igra u usporedbi s razmjerima Peljevinove mašte. Onaj idejni mamac obitava u maloj replici rakete koja visi u spavaonici. Omon uviđa da u raketi ne postoje vrata, da pilot sve i da hoće, ne može napustiti letjelicu. Tokom nastavnog procesa razotkriva tajnu zatvorenog letača; taj letač je upravo on koji nakon ispunjenja zadatka (a sastoji se od toga da na Mjesecu ispiše tri riječi Mir, SSSR i Lenjin) mora izvršiti samoubojstvo. Sovjetski kozmički program, nažalost, nema sredstava da omogući povratak kozmonauta na Zemlju, ali razmjeri obmane razotkrivaju se tek na kraju romana…
O ovom romanu možemo govoriti i kao dodavanju vode na mlin teoretičarima urote, u smislu da je putovanje na Mjesec samo jedan vrhunski set s kulisama. Možemo mu prigovoriti i zaoštravanje anti-sovjetskog diskursa, posthumno opanjkavanje te države kao monstruma i sl. Sve je to donekle točno. Ali, s obzirom na to da Peljevin istražuje manipulacije sviješću, njegov postupak mora biti radikalan, a okružje totalitarizma pruža idealne, gotovo laboratorijske uvjete za eksperiment. Roman pokreće jedan djetinji san. Ima li išta čišće, nevinije od toga? Tragičnost romana i leži u tome što se pokazuje da je taj san običan ideološki trik uzgojen u ekstremnim uvjetima.
Omon Ra mi se najviše svidio zbog te unutarnje tenzije u tekstu koju Peljevin pojačava, odnos smanjuje po potrebi. Ispod poetičnih slika neprekidno vreba užas tajnog, generičkog plana u kojem je pojedinac sredstvo za njegovo izvršenje. Otprilike tako.
