Megapunk i turboego

Godine 1976. Sex Pistols i Ramones donijeli su na svijet mrtvorođenče punk rock. Tata Pistols socijalno osviješten, drzak, zajedljiv, u starim krpama – mama Ramones nagruvana ljepilom, apolitična, u uniformi od jeansa i crne kože. Umjesto da se čedu omogući dostojna sahrana, o njemu su, što ne uviđajući, što ne priznavajući njegovu neživost, brigu masovno počeli voditi nesuđeni roditelji diljem svijeta, a taj je trend već za godinu-dvije stigao i u bivšu Jugoslaviju. Pankrti, Paraf, Pogreb X, Prljavo kazalište, Pekinška Patka... P kao punk. Pojedini nositelji tog prvog vala ubrzo su počeli odustajati od skrbništva, no uto se pojavio drugi val, a u sklopu njega i KUD Idijoti. Nakon što ih je 1981. osnovao gitarist i tekstopisac Sale Veruda, koju godinu kasnije, dolaskom basista dr. Frica i bubnjara Ptice, zaokružit će se, uz pjevača Tustu, tzv. legendarna postava, koja će ostati na okupu do kraja 20. stoljeća i snimiti sve albume osim posljednjeg, nazvanog Remek-djelo.

Nakon prve kasete Legendarni u živo (1986.) Idijoti čeznu za vinilnom pločom, jednom od onodobnih potvrda ozbiljnosti benda (što su oni, bez obzira na svoje ime, već tada bili), a ta će im se želja ostvariti godinu poslije, sa singlom Bolje izdati ploču nego prijatelja. Slijedi pobjeda (po glasovima publike) na subotičkom Omladinskom festivalu, pa još dva singla, pa još jedan live, pa prvi LP (Bolivia R'N'R, nazvan po jednoj od besmislenih fraza koje je znao opsesivno i naglas ponavljati Ptica, inače kompilacija singlova plus koja neobjavljena pjesma), pa prvi 'pravi', a sve dosad najprodavaniji, LP Mi smo ovdje samo zbog para... Europske turneje, videokaseta, prvi istarski bend na CD-u, prvi punk bend koji je koristio tradicionalne istarske instrumente, suradnja s Francijem Blaškovićem, pokretanje fanzina Čempress... Riječju, sve ono što jedan underground bend može podrazumijevati pod riječju uspjeh. Naravno, Idijoti su s vremenom u smislu značaja debelo prerasli granice Istre, ali kao veliki lokalpatrioti uvijek su bili i ostali prije svega istarski bend, pa i ne čudi što danas jedne stube u Puli nose ime po pokojnom pjevaču Tusti.

Mnogo se toga spojilo kod Idijota. Prije svega, želja. Bendovi često znaju povući na onu nihilističku stranu panka, pa uslijed nedostatka ozbiljnije ambicije više toga uništiti (uključujući i sebe) nego stvoriti, no Idijoti su željeli svirati, snimati, željeli su živjeti glazbu. Dalje, ta otrcana ali ponekad nezaobilazna riječ: karizma. Simptomatično je, kaže Fric, što su bili do te mjere fizički prepoznatljivi, da se svakoga od njih četvorice moglo nacrtati u par poteza olovke, kao čiča-gliše (na jednoj ploči, ne sjećam se kojoj, i postoji taj crtež). Teško je na nastupu uživo ostati ravnodušan na takvu pojavu, osobito kad dolazi u kombinaciji s golemom energijom i sa savršenom usviranošću. Osim toga, Idijoti ne samo da se nikad nisu stidjeli svojeg radničkog porijekla nego su to porijeklo vazda s ponosom isticali i na njemu temeljili svoju pravovjerno lijevu pankersku etiku, srodnu onoj nekadašnjeg Feral Tribunea; uvijek na strani slabijih, uvijek za pravdu i istinu: u Jugoslaviji im je smetalo umanjivanje radničkih i socijalnih prava, da bi se s dolaskom samostalne Hrvatske i kapitalizma okomili na kriminal u pretvorbi, neslobodu medija, zapošljavanje po načelu političke podobnosti, ratno profiterstvo... I na kraju jedna sitnica bez koje sve gore navedeno ne bi imalo mnogo smisla: talent, tj. glazba. Melodija je u punk rocku pljuvana, ćuškana, gažena, šaketana, no, gradeći žestinu na brzini, zaraznim rifovima i životnim, ponekad ironičnim tekstovima (umjesto na petparačkim frazama koje će same sebi podmetnuti nogu čim iziđu iz usta), Idijoti su melodiji uvijek znali pružiti topli dom.

Dr. Fric u ovoj iscrpnoj povijesti, punoj opskurnih fotografija, zanimljivosti i priloga drugih autora (uvod je napisao Boris Dežulović), bez dlake na jeziku trančira fizičke i metafizičke putešestvije Idijotâ od slatkog preko kiselog do gorkog; četiri pulska 'mulca' koja nisu znala da za svirku mogu dobiti nešto što se zove honorar niti hoće li ih njihov razdrndani Renault 4 uopće dovesti do kluba u petnaestak godina stigla su do statusa najutjecajnijeg hrvatskog punk benda. Bilo je tu međunarodnih incidenata s neofašistima, zaplijenjenih ploča, mjerenja opsega lubanje na granici, turneja po oštarijama... Billy Childish rekao je nešto u smislu: Rotten se samo zajebavao, ali mi smo to shvatili ozbiljno. E pa, i Idijoti su.

S tehničke strane, sintaksa je takva kakva je, ritam priče često oscilira, dosta je nepotrebnih ponavljanja i tsl., ali to su stvari koje jednom pankerskom štivu ionako samo pojačavaju draž i koje nikomu zdravom neće smetati. Ipak, neki elementi knjige strše i hoće iznad čitateljeve glave stvoriti onaj stripovski oblačić s upitnikom i uskličnikom. Recimo, teško je punk bend koji »nikad nije kalkulirao« povezati s mijenjanjem stihova »Neću da radim za državu / Neću da radim za lopovsku družinu« u »Neću da radim za dolare / Neću da radim za lopovsku družinu«, i to u drugoj polovici osamdesetih, kad je promjena te jedne riječi okretala smisao pjesme za 180 stupnjeva. Naravno, Fric je taj detalj mogao i prešutjeti, i svaka mu čast na iskrenosti, ali autocenzura u punku? To je neobično u vezi benda, ostale zamjerke idu na račun samog pisca.

Naime, arogancija proheftana ironijom super funkcionira kao naslov albuma (Tako je govorio Zaratusta, Megapunk...), ali kao temeljni stav autora knjige od 350 stranica, lišena samokritike ili makar zerice (pa i lažne) skromnosti, vrlo brzo postaje dugočasna i odbojna. Fric piše kako bi pisao obožavatelj. Idijote nam opušteno predstavlja kao najžešći bend u državi u kojoj sviraju Sköl, Sexa, Trobecove krušne peći, Ženevski dekret, Sch, Patareni... Prostorija za probe je kultna, ali ne zato što su njome, recimo, prošli mnogi pulski bendovi, nego valjda zato što su u njoj svirali Idijoti. Općenito, malo toga nije legendarno, vrhunski, odlično, kultno, genijalno, maestralno ili naprosto najbolje. A i to bi bilo simpatično da je više humora, no, nažalost, onaj humor kojeg ima proizlazi uglavnom iz komičnosti same situacije koja se opisuje (kao kad matori istarski etno-duo pokušava izgovoriti »kompakt disk«), a ne iz autorova stila ili dovitljivosti. Na pojedinim mjestima čak se i taj nesretni rat u Hrvatskoj tretira gotovo kao plan koji su smislili zločesti nacionalisti s obiju strana e da bi Idijotima smanjili tržište i otežali prelazak granice sa Slovenijom.

Bilo kako bilo, dojam je da Život s idi(j)otima neće promijeniti ničije mišljenje: oni koji su voljeli bend voljet će ga i ubuduće, a oni koji ga nisu voljeli vjerojatno bi dobili potvrdu svoje nenaklonosti. Objektivno, knjiga predstavlja bogatu riznicu podataka i anegdota, kakvu jedan od najboljih punk sastava s prostora bivše Juge i zaslužuje. Subjektivno, u autorovoj fotki na poleđini knjige ima vrlo malo onog Frica s naslovnice nekadašnje Heroine nove, Frica koji rasteže novčanicu od 50 kuna šeretski ponosno kao da je ček na milijun dolara: potonji je znao nasmijati, a prvi tumači koliko je duhovit.