Mirijade kaleidoskopskih asocijacija
Predstava ‘Dužina 100 igala’ proslavljenog vojvođansko-francuskog koreografa Josefa Nadja premijerno je izvedena 10. rujna 2009., a autor originalne glazbe, violist Szilard Mezei objavljuje je ove godine za engleskog izdavača Slam Records kao live zabilježen u koelnskom klubu Loft u ljeto 2010. Ova plesno-kazališno-glazbena produkcija je u sklopu europske turneje proljetos izvedena i u ljubljanskom Cankarjevom domu, a kroz nju se razvijaju autorove opsesije književnošću i slikarstvom, referirajući se na druge autore, njihove umjetničke postupke, povijesne događaje i propitivanje filozofskih počela.
Tandem Nadj-Mezei surađuje prvo na predstavi „Filozofi“, koncipiranu prema motivima proze Brune Schulza, izvedenu na kazališnom festivalu u Avignonu još početkom ovog stoljeća. Vatra free-jazza izvedenog uživo i na mjestu, u ambijentaciji scene postavljenoj na poetskim i poganskim motivima, oduvijek je prisutna u Nadjevom djelu. On je mislitelj pozornice koji se rado poziva na Artauda, a i pravo ga je umijeće uloviti za intervju čak i nakon što to menadžment već odobri.
Međutim, Mezeijeva glazba od free-jazza polazi samo kao od ideje, s obzirom da svoju sintezu on pronalazi u cerebralnijem pristupu. Improvizacija povezuje čitav koncept, ali žila kucavica je i aleatorika Wittolda LutosŁawskog i kreativna glazba Anthonyja Braxtona. Ovaj iskonski spoj prepoznat je u svjetskim okvirima već 2006., kad izlazi disk „Draught“ koji završava na godišnjim listama časopisa Coda (SAD) i talijanskog All About Jazz. Prije samo deset dana, pri litvanskoj kući No Business Records, Mezei je objavio i vinil Tubass Quinteta „Canons – 2nd Hoisting“, na kojem svira kontrabas.
http://www.youtube.com/watch?v=QX4kzW0rzmI
Materijal će ovog diska podsjetiti na shifting između malog sastava i komornog ansambla, zahvaljujući trojici ‘žicaša’, uz Mezeija, tu su Albert Márkos na violončelu i Ervin Malina na kontrabasu, te trojici puhača, oni su Bogdan Ranković na alt-saksu i bas-klarinetu, Branislav Aksin na trombonu i Kornél Pápista, tubist, te bubnjar Istvan Csik. Mig prema Mingusovom radu očit je, no na njemu se ne staje, protegnuvši se duboko u rad AACM-a i ansamble Roscoeja Mitchella, dok po ušima odskakuju mirijade kaleidoskopskih asocijacija.
http://www.youtube.com/watch?v=e7Y5u_LwsvY
Boja i polifonija su u ovoj muzici daleko važniji reper od pukog pulsoidnog apekta i to se ovdje jasno ističe, upravo i zahvaljujući mogućnosti da se linije ‘žicaša’, puhača i udaraljki preslaguju u zvučno i teksturalno potentne kombinacije. I po tom pitanju ovaj skladatelj i improvizator nikad ne omanjuje. Pitanje je jedino koliko ‘umjetničkog’ možete progutati u vrijeme glazbene reprodukcije i sve više prevladavajućeg zanatstva. Ali, to je samo na vama.
Ocjena: 9/10
