Ne treba pretjerivati sa superlativima…
U vizualnim predodžbama jazz bend može funkcionirati čak i bez bubnjara i/ili saksofona, odnosno puhača, ali otvorena kutija koncertnog klavira s figurom zagledanom u tipke ispod sebe ipak je njegov conditio sine qua non. Očito je isto na umu imao i skladatelj/trombonist Brett Stroka kad je sklapao elektroakustički džez trio Ergo.
Njujorški Time Out ističe kako su „članovi benda pripadnici generacije koja ima isti respekt prema Authecreu i Sigur Ros, kao i prema Armstrongu i Sun Ra“. Nakon debuta 2006. godine, te sljedećeg „Multitude, Solitude“ s trećim albumom dospjeli su u katalog kanadskog izdavača Cuneiform. Pored veterana free-jazza, free-rocka i prog-rocka, za label objavljuju i Claudia Quintet, Gutbucket i Uz Jsme Doma.
U bendu su, osim Sroke, još i klavirist Sam Harris, koji će svirati Fender Rhodes i pripremljeni klavir, te bubnjar Shawn Baltazor, dok se kao gošća pojavljuje gitaristica Mary Halvorson. Glavno obilježje albuma je sinteza elektronike s „Mu“ Dona Cherryja i Eda Blackwella. Kao album-međaš, bio je polazište grupi Chicago Underground Duo na debut albumu „12 Degrees of Freedom“ i četvrtom „Praise of Shadows“. Kretanjem u vidu krajnje komornih (ECM, HatHut) izdanja europskog džeza, nadahnutih istočnjačkim misliocima koji tvrde da je glazba spoznaja i da treba sipiti kroz najmanju rupicu, kod Ergo dolazi do potpune afirmacije.
Bend je sad iskovao i brendirao svoj ‘understated’ izraz, potpuno je spreman za europske festivale, osim ako baš ne želi tražiti oaze tišine po Gotham Cityju. Ipak, kad iole svjesniji i upućeniji slušatelj posluša kakvi vjetrovi pristižu iz sfera underground housea ili dubstepa, ne treba baš pretjerivati sa superlativima.
Ocjena: 7/10
