Novele o Glembajevima
U bogatom proznom opusu Miroslava Krleže nalazimo svega tri knjige novela. Od njih je zasigurno najmanje poznata knjiga proznih zapisa o Glembajevima, koja skupa sa znatno čitanijom i poznatijom dramskom trilogijom (Gospoda Glembajevi, U agoniji i Leda) čini znameniti glembajevski ciklus. Tome je vjerojatno tako jer proze o Glembajevima sam Krleža nikada nije objavio kao samostalnu knjigu novela, nego tek kao nadopunu dramama - razradu povijesti fikcionalne patricijske zagrebačke obitelji i mozaično popunjavanje nekih od ključnih ili pak zanimljivijih momenata iz spomenute povijesti. S druge strane, Krležine drame odavno su zaživjele na našim kazališnim daskama, kanonizirane su, lektirne, a tome sigurno nije odmogao niti odličan film Antuna Vrdoljaka Glembajevi iz 1988., koji se temelji uglavnom na drami Gospoda Glembajevi, uz malu pripomoć proze O Glembajevima.
Osim toga, te su proze i pojedinačno i ukupno gledajući ostale nedovršenima, nerazrađenima, te više ostavljaju dojam nepotpunog glembajevskog mozaika negoli zaokružene prozne cjeline. Nekoliko ih je na razini najboljih Krležinih pripovijesti, dok su neke ostale u skicama i nerazrađene fabule, što ukupno ostavlja dojam neujednačenosti, tako da ovako sabrane u jednu knjigu daju tek fragmentarnu sliku povijesti jedne obitelji. Proze o Glembajevima nisu pisane s namjerom da budu roman, a karakteristično im je i to što nisu pisane niti kao knjiga novela - pojedinačno su objavljivane u raznim časopisima, da bi ih se naknadno skupilo u jednu knjigu. No i znatno poznatije Krležine knjige novela, Hrvatski bog Mars i Hiljadu i jedna smrt nastajale su na sličan način; Krleža zapravo i nije pisao knjige novela, pisao je tematske cikluse koje bi kasnije objavljivao pod zajedničkim naslovima, bez obzira radi li se o prozama ili dramama. Sličnu su časopisnu predpovijest kao i proze o Glembajevima imale i spomenute dvije, danas obje kanonske, knjige novela.
Hrvatski bog Mars, zbirka o hrvatskim domobranima iz Prvog svjetskog rata, prvi je put objavljena 1922. godine, i otada pod tim naslovom izlaze različito koncipirane knjige, sve dok 1946. ne izađe standardizirana verzija sa sedam novela (tj. šest proznih i jedne dramatizirane novele, Hrvatske rapsodije) kakva se objavljuje i danas. Novele su prethodno objavljivane u Književnoj republici, Savremeniku, Novoj Evropi i Kritici, a kroz godine neke su proze i drame ulazile i ispadale iz tako zamišljenog domobranskog ciklusa, ali i objavljivane u knjigama drukčijeg naslova i koncepta. Knjiga novela Hiljadu i jedna smrt prvi je puta objavljena 1933., ali je odmah po objavljivanju bila zabranjena, mada je raspačavanje već bilo započelo. Novele iz spomenute zbirke prethodno su objavljivane u raznim časopisima i knjigama, a i kasnije, obično pod drugim naslovima i s djelomično drukčijim konceptom (u koji su ulazile i neke proze iz glembajevskog ciklusa). Knjiga novela pod izvornim naslovom i konceptom, te dodatkom naknadno napisanih i uvrštavanih novela, objavljena je tek 2011. godine (Hiljadu i jedna smrt, Naklada Ljevak, Zagreb).
Ciklus o Glembajevima nastajao je od 1926. do 1930., a pojedini tekstovi objavljivani su mahom u Književniku i Savremeniku, da bi u narednim godinama bivali uvrštavani u različite knjige proza. Prvi put je ciklus objedinjen unutar jedne knjige 1950. godine, a do danas su ove proze i drame više puta tiskane ili u zasebnim svescima, ili objedinjene. Među jedanaest proznih fragmenata svega su četiri relativno dulja teksta, koja se po svojoj unutarnjoj strukturi i stilskim obilježjima mogu usporediti s Krležinim novelama iz spomenutih ciklusa. To su: O Glembajevima, Sprovod u Theresienburgu, Ljubav Marcela Faber-Fabriczyja za gospođicu Lauru Warroniggovu i Ivan Križovec.
Proza O Glembajevima sastavljena je od pet prethodno objavljenih fragmenata a na sadržajnom planu skenira nekoliko generacija Glembajevih, od „marijaterezijanske cehovske tmine“ do „sinkopirane crnačke glazbe“, odnosno od polovice 18. stoljeća do 20-ih godina 20. stoljeća. U njoj je Krleža opširnije karakterizirao i neke viđenije likove iz dramske trilogije, primjerice, barunicu Castelli, Olivera Urbana, Olgu Warronigg i dr. Ovom je prozom Krleža zacrtao usud obitelji Glembaj: prvi kapital stekli su grabežnim umorstvom krajem 18. stoljeća, da bi u kriminalu, ludilu, samoubojstvima i ubojstvima i sišli s povijesne scene. Proza O Glembajevima obiteljska je kronika bez znatnijeg razvoja fabule i dijaloga, baš kao i Ivan Križovec, psihoprofil pravnog zastupnika grofa Patakija, a koji u glembajevski ciklus ulazi kao ljubavnik barunice Lenbachove (koja je unuka Ambroza Glembaya i plemenite Bárbóczy Angelike, odnosno kći Olge i Mihajla Warronigga). Proza je nastala razbijanjem prethodno objavljene priče U magli (koja u ciklusu od tada stoji samostalno i dio je razrade lika Marcela Fabera). Kompiliranje proza od kraćih fragmenata, premještanje ulomaka i nadopisivanja uobičajeni su Krležini pripovjedni postupci. Tako u profiliranju naslovnog junaka Ivana Križovca Krleža unosi veće ulomke iz ranije objavljenog putopisno-esejističkog teksta Pismo iz Koprivnice (časopis Hrvat, 1925.) i to upravo dio o usporedbi hrvatske Podravine s Brabantom i Flandrijom, odnosno o krajoliku jako sličnom Brueghelovim pejzažima u koji se „svrdla lokomotiva“. Isti ulomak o Podravini Krleža će citirati u znamenitom Predgovoru „Podravskim motivima“ Krste Hegedušića (1933.).
Sprovod u Theresienburgu tragična je ljubavna priča između mladog poručnika Ramonga Gejze i Olge Warroniggove, supruge pukovnika Warronigga. Ova je proza sižejno najrazrađenija i da se rubno, kroz lik Olge Warronigg, ne dotiče glembajevskog ciklusa, mogla bi stajati u Hrvatskom bogu Marsu. Radnja je smještena u vojnom garnizonu u mađarskom zadunavskom gradu Maria Teresienburgu za posjeta trojice visokorangiranih japanskih časnika i ratnih heroja. Novela je izrazito satiričnog naboja, polaganog razvoj radnje, neočekivanog obrata i tragičnog završetaka te se može smatrati jedim od najboljih (ne samo Krležinih) književnih tekstova o sutonu K.u.K. Monarhije.
Ljubav Marcela Faber-Fabriczyja za gospođicu Lauru Warroniggovu spojena je od prethodno objavljena dva fragmenta, a razrađuje zaljubljenost osjetljivog „sedmogimnazijalca“ Marcela prema rođakinji Lauri. U ovoj prozi najuočljiviji je utjecaj Marcela Prousta i njegova romana Jedna Swanova ljubav, o kojemu je Krleža napisao veliki esej O Marcelu Proustu (Obzor, 1926.). Većina istraživača vjeruje da su upravo u Krležinoj fascinaciji Proustom i visokim građanstvom bili korijeni obiteljske sage o Glembajevima, ali i romana Povratak Filipa Latinovicza.
Među ostalih šest kraćih proza neke se izravno bave važnijim likovima obitelji Glembay i dramske trilogije (Dobrotvori, Barunica Lenbachova, Kako je doktor Gregor prvi put u životu sreo Nečastivog), dok ih se neke tek rubno dotiču (Pod maskom, Svadba velikog župana Klanfara i Klanfar na Varadijevu). Od navedenih, posebno je zanimljiva proza Kako je doktor Gregor prvi put u životu sreo Nečastivog u kojoj glavni lik, Kamilo Gregor iz obitelji Glembay, godine 1925. pripovijeda o susretu s Nečastivim na plovidbi između Pireja i Soluna za drugog balkanskog rata. Riječ je o liku koji se pojavljuje i u Krležinoj drami U logoru, što istu također dovodi u rubnu vezu s glembajevskim ciklusom.
Kada govorimo o Krležinoj novelistici ne smijemo zaboraviti Tri kavaljera frajle Melanije (1922.) i Vražji otok (1923.) koje književna povijest danas ocijenjuje kao kraće romane i objavljuje ih u samostalnim knjigama. Krleža ih je, međutim, držao duljim pripovijestima i povremeno i objavljivao u sklopu nekog od novelističkih tematskih ciklusa. Danas se one promatraju kao zasebna djela srodna Krležinoj tadašnjoj novelistici, a koja donekle, osobito Vražji otok, najavljuju i Povratak Filipa Latinovicza. Prozna knjiga o Glembajevima, pak, relativno je samostalna i ne mora je se čitati prije dramske trilogije; samu dramsku radnju ove proze ne nadopunjavaju, više su najava i postavljanje pojedinih likova i cijele obitelji na povijesnu scenu, ali i kao takve popunjavaju jednu od prvih i najboljih obiteljskih freski hrvatske književnosti.
