Politička pozadina jednog razmatranja o umjetnosti

Podravski motivi Krste Hegedušića likovna su mapa objavljena u zagrebačkoj nakladi Minerva 1933. godine. Identičan pretisak objavila je naklada Liber 1971. godine. Likovna mapa sadržavala je 34 Hegedušićeva crteža s motivima iz života podravskih seljaka, ali prije svega postala je znamenita po čuvenom predgovoru koji je za tu prigodu napisao Miroslav Krleža. No tekst je u povijesti hrvatske književnosti i kulture (p)ostao sve samo ne prigodan. Taj odulji nenaslovljeni tekst samostalno je pretiskavan više puta u Krležinim knjigama eseja u raznim izdanjima njegovih izabranih i sabranih djela, a do danas je ostao jednim od najznačajnijih Krležinih tekstova, a bez suviše pretjerivanja moglo bi se reći, i jednim od najznačajnijih hrvatskih književnih tekstova 20. stoljeća.

Teško je danas shvatiti njegovu kontroverznost bez ponešto društveno-političkog konteksta onoga vremena. Bilo je to vrijeme diktature Karađorđevića u Jugoslaviji i velikih političkih turbulencija u cijeloj Europi. Sovjetski Savez provodio je staljinističku unutarnju politiku i radio na staljinizaciji svih komunističkih filijala u Europi, uključujući i KPJ, koja se tada nalazila u ilegali (još od Obznane iz 1920. godine). Naputci Kominterne uključivali su, dakako, i smjernice za umjetnost i književnost, strogo propisujući što se i kako smije pisati i slikati. Ključna je bila Druga konferencija Međunarodnog udruženja revolucionarnih pisaca, održana u Harkovu 1930. godine, koja je donijela niz rezolucija o instrumentalizaciji književnosti u klasnoj borbi, ali i posebnu rezoluciju o proleterskoj i revolucionarnoj književnosti u balkanskim zemljama. Nadalje, 1932. CK SKP(b) osniva jedinstveni savez pisaca, da bi na I. kongresu Saveza sovjetskih pisaca u Moskvi 1934. bila utemeljena poetička načela socijalističkog realizma. Opće stanje, bilo je dakle, pogodno za ideološke sukobe i društvene nemire (položaj radništva i seljaštva, masovna pogubljenja i zatvaranja komunita itd.). Ono što je Krležu dovelo u konflikt s drugovima s jugoslavenske ljevice, onima s tvrde partijske (a to treba čitati staljinske, ili pak harkovske) linije, bilo je njegovo shvaćanje umjetnosti i književnosti koje se kosilo s bilo kakvim izvanjskim diktatima, napucima i instrumentalizacijom u bilo kakve, pa i socijalističke svrhe. Da ne bi bilo zabune: Krleža se jest zalagao za lijevu tendenciju u umjetnosti, ali i za individualizam – umjetnost, po njemu, izvire iz podsvjesnog, organskog, izrazito tjelesnog (iz crijeva i iz primozga, kako bi rekao), a kao takva, da bi bila društveno kritična, mora odražavati sredinu u kojoj nastaje.

U svojim dotadašnjih književnim i publicističkim djelima (dramama, novelama, esejima, kritikama) nastojao je postići upravo tu sintezu individualnog i tendencioznog (narodnog i modernog), a što se nikako nije uklapalo u prisilnu glorifikaciju Staljina, Partije, radničke borbe i proleterijata. Stoga je njegov predgovor Hegedušićevoj mapi moguće čitati i kao svojevrsni manifest, proglas o vlastitom poimanju estetike i povijesti umjetnosti, ali i onoga što bi bila lijeva tendenciozna umjetnost. Ne čudi da su se na to odmah „upecali“ partijski tvrdolinijaši. No sam predgovor nije inicirao tzv. sukob na ljevici, kako se danas naziva niz polemika koje su se razvile u lijevim jugoslavenskim glasilima tridesetih godina; predgovor je bio zapravo Krležin prvi izravni odgovor kritikama koje su s ljevice pristizale tada već nekoliko godina. Prema istraživanjima Stanka Lasića početci sukoba na ljevici sežu u 1928. godinu (Sukob na književnoj ljevici 1928 – 1952, Krležologija 1). Prve oštre kritike u lijevim književnim glasilima Krleža dobiva objavljujući prozno-dramski ciklus o Glembajevima (1926. – 1932.), a koju godinu kasnije i roman Povratak Filipa Latinovicza (1932.). Lijeva inteligencija ih, u skladu s direktivama Kominterne, proglašava građanskim (buržujskim), ispraznim artističkim egzibicijama, larpurlartizmom, odnosno, potvrdom Krležinog skretanjem udesno i izdaju mladenačkih ideala.

Među prvim kritičarima danas slavnih Krležinih remek-djela bio je i kasnije poznati komunistički revolucionar i poslijeratni disident Milovan Đilas. U to vrijeme, krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina, Krleža je polemizirao s kazališnim kritičarima, što je rezultiralo polemičkom knjigom Moj obračun s njima (1932.), da bi se na napade s ljevice osvrnuo tek godinu kasnije predgovorom Podravskim morivima.

Ono što je najviše smetalo inelektualcima s ljevice nisu bila toliko njegova razmatranja o estetici (premda je i tu bilo prigovora) koliko izravne kritičke žaoke usmjerene prema kritičarima upakirane u tekst. Stanko Lasić u Sukobu na književnoj ljevici predložio je četiri osnovna dijela predgovora: prvi se općenito bavi ljepotom kroz povijest umjetnosti, drugi raspravlja o socijalnoj literaturi, treći daje pregled hrvatskog slikarstva i književnosti, a četvrti se bavi Hegedušićem i crtežima objavljenima u mapi. Već na početku Krleža se izravno i s neprikrivenom ironijom suprotstavlja staljinističko-ždanovljevskoj viziji umjetnosti: „Pas zavija od melankolije nad mjesečinom, a Jesenjinu je mjesec mlad Kirgiz, koji se sa svojim taljigama kotrlja po beskrajnom zelenom nebosklonu sibirske stepe. Oscaru Wildeu je mjesec flaubertovska i biblijska metafora, Bangu naprahani Pierrot, Goyi krvav kao đavolski pečat, a za harkovsku liniju je mjesečina književno bespredmetna i treba je skinuti s dnevnog reda.“ I dalje kroz esej spominje „današnje utilitariste“, „nepismene i nelogične književne rezolucije“, „žalosno i nematerijalističko tumačenje teze o socijalnim tendencijama u stvaralačkim oblastima likovnim i književnim“ i tome slično, braneći individualne porive i neposredni utjecaj okoline na nastanak umjetničkog djela, kao i svoju staru tezu o umjetnosti koja je uvijek tendenciozna. Navodi cijeli niz umjetnika koji nisu bili marksisti, a čija su djela ipak društveno tendencioznija od „današnjih diletanata“ s ljevice. U Hegedušićevom radu vidi konačno ostvarenje lijeve tendenciozne umjetnosti: „Pojavivši se s dvije slikarske komponente, sa Brueghelovom (flamandskom) i George Groszovom (socijalnom), Hegedušić je na podravskoj agrarnoj podlozi progovorio po zakonu svojih ličnih sklonosti o pojavama naše rustične stvarnosti, neobičnom snagom rođenog, slikarskog temperamenta. Da li su njegova ulja obojadisani crteži ili mu grafika pokazuje „individualističke“ sklonosti, da se udalji od imaginarne neke „linije“, to je savršeno sporedno spram fakta, da mi do Hegedušića još nismo imali crtača ni slikara, koji bi bio gledao našu sredinu s takvim jakim osjećajem za stvarnost, kao on.“

Odmah po objavljivanju esej je izazvao brojne reakcija, a najoštrije reagirao je Bogumir Herman člankom Quo vadis Krleža u zagrebačkom časopisu Kultura. Polemika se rasplamsala i u desnim i liberalističkim krugovima, no ljevicu je Partija nastojala primiriti interveniravši u Kulturi Pismom redakciji „Grupe čitalaca socijalne literature“ u kojem kritički pišu i o Krleži i o Hermanu. Unatoč kritikama s ljevice koje je Krleža trpio već nekoliko godina, Partija je nastojala smiriti Krležu i okončati sukob nakon Podravskih motiva, jer je on za njih, unatoć zastranjivanju u građansku literaturu, prema riječima Milana Gorkića (tadašnji politički sekretar Politbiroa CK KPJ) bio „važniji nego što je Gorki za Ruse i Barbusse za Francuze.“ Upravo je Gorkić, po kasnijem svjedočenju Augusta Cesarca, bio umješan u izradu Pisma redakciji, koje je smirilo Hermana i ostale socijalne kritičare, ali ne i Krležu. Na polemike nije odgovarao samo člancima i esejima (npr. poznatim esejom O tendenciji u umjetnosti, 1936.), nego i svojim književnim djelima. Baladama Petrice Kerempuha (1936.) i romanom Na rub pameti (1938.) da bi se s vrhom partije i lijevom inteligencijom do kraja zaoštrilo časopisom Pečat (1939. - 1940.) u kojemu je objavljen i znameniti esej Dijalektički antibarbarus. Tada je, nakon nekoliko pokušaja smirivanja Krleže, Partija reagirala Književmim sveskama, izravno optuživši „pečatovce“ za trockizam, što je u to vrijeme bilo identično izdaji. Trockisti su u Sovjetskom Savezu ostajali bez glave, a Krležu i „pečatovce“ spasilo je samo to što Kraljevina i Banovina nisu bile SSSR, što KPJ nije bila na vlasti i poziciji moći da „trockiste“ šalje u tamnice, te paradoksalno i apsurdno, ali i duboko ironično, uspostava NDH. KPJ tada ima prečih obaveza od književnih polemika, a Krleža kao prokazani trockist ostaje u Zagrebu i vrijeme NDH provodi u dosljednoj šutnji i dezangažmanu.

Mnogo godina kasnije, u razgovoru sa slikarom Josipom Vaništom Krleža je rekao: „Znate li što je predgovor Podravskim motivima? Jedna šetnja Louvreom. Gledao sam slike i napisao da su ljepote bile uvijek u službi crkve ili vlasti, da slike govore o zločinu, o ljudskoj patnji, da su nastale u određenim društvenim prilikama. I to sam objavio. I šta je nastalo iz svega toga?“

Striktno gledajući, cijela polemika na ljevici bila je rasprava o estetici, no i površnom promatraću jasno je da miješanje Partije u rasprave književnika, pa i njihovo prisilno gašenje, mora biti znakovito. Ono što u svim tim polemikama nikada nije bilo spomenuto, ali što su svi sudionici i promatrači sa strane znali, bilo je to da je rasprava o estetici i književnosti zapravo rasprava o Staljinu i staljinskim procesima i čistkama, a što je konačno i Krleža potvrdio potkraj života u Promemoriji istraživačima tzv. „sukoba na ljevici“. Književni i kulturni časopisi bili su tada jedini legalni i tiražni mediji gdje se moglo, makar zakamuflirano, raspravljati o Staljinu, a da se samo to ime nikada ne spomene. Tako su možda Hegedušićevi crteži ostali zasjenjeni tekstom koji ih je pratio, mada to nije naštetilo samom slikaru i njegovu ugledu i značaju (iako se udruženje umjetnika Zemlja kojemu je Hegedušić bio glavni ideolog tada podijelilo, a uskoro i policijskom zabranom rasformljeno). Naprotiv, moglo bi se reći da je skrenulo dodatnu pozornost na tendencioznu umjetnost i slikarsku naivu, a Krsto Hegedušić i sam je na Krležinoj strani sudjelovao u polemikama na ljevici te ostao doživotni Krležin prijatelj.

Njegovi crteži i Krležin esej komplementarna su ostvarenja koja se međusobno rasvjetljavaju i nadopunjuju, a bez kojih bi danas hrvatska kultura, baš kao i bez ukupnog stvaralaštva obojica umjetnika, bila znatno siromašnija. Riječ je i o slikarskom i književnom remek-djelu objavljenima u jednoj nevelikoj knjižici, koja i nakon devedesetak godina ostavlja trag u hrvatskoj kulturi i budi interes istraživača jednog specifičnog perioda nacionalne i europske povijesti i kulturno-političkih težnji njenih aktera.