Prijelomni roman vampirske tematike

Kraći roman (ili dulja novela) Ja sam legenda (I Am Legend) američkog pisca Richarda Mathesona (1926. – 2013.) jedan je od utjecajnijih u bogatoj i razgranatoj povijesti znanstvene fantastike i horora. Objavljen je 1954., dakle u tzv. „zlatnom“ ili klasičnom dobu znanstvene fantastike, a osim što je u narednim desetljećima čak triput ekraniziran, presudno je utjecao na žanrovsku literaturu o vampirima i zombijima. Ja sam legenda svojevrsna je spona u razvoju vampirske tematike, točka prijeloma između nadnaravne, religijski obojene gotike s jedne strane, i globalnih zombie-pandemija uzrokovanih najčešće virusnim zarazama s druge strane, odnosno, onih koje znanstvenom terminologijom, virologijom i psihologijom pokušavaju objasniti pojavu „nadnaravnih“ čudovišta iz mitova i legendi. Obje su tendencije sadržane u Mathesonovoj priči, s težnjom da se prevlada ona prva, ujedno i da se prevlada bramstokerovska neogotička tradicija književne vampiristike.

S druge strane, specifična karakterizacija glavnoga lika otvorila je niz interpretativnih puteva i dovodila do oprečnih zaključaka o razvoju same priče, ali i do oprečnih stavova o vrijednosti samoga djela. Glavni lik je Robert Neville, muškarac srednjih godina, nejasne struke (znamo da nije medicinska), koji živi u opustjelom Los Angelesu, i već na početku ga zatječemo kao navodno „posljednjeg čovjeka na Zemlji“. Čovječanstvo je poharala katastrofalna i misteriozna pandemija, a Neville je nekim čudom ostao imun. Njegova svakodnevnica bila bi izrazito dosadna da mrtvo čovječanstvo nije baš sasvim mrtvo: naime, znatan dio preminulih pretvorio se u ljudske krvopije, odnosno vampire koji rade Nevilleu o glavi. I to isključivo noću, dok Neville njima radi o glavi danju, hvatajući ih na spavanju skrivene u mračnim stanovima i kućama.

Matheson je zaraženo čovječanstvo pretvorio u svojevrsnu kombinaciju zombija i vampira; odnosno oni po svojim karakteristikama sjedinjuju i jedne i druge, onako kako će se u budućnosti (tj. od 1954. do danas) pojavljivati u književnim i filmskim hororima. S jedne strane, uslijed virusne zaraze poput zombija su preplavili svijet, a zaraza se dalje širi ugrizima, s druge pak, imaju potrebu za svježom krvlju, izrasli su im očnjaci i kreću se samo noću. I po svojim kognitivnim sposobnostima, oni su negdje na pola puta između zombija i vampira: mahom su instinktivni i automatizirani, ali ne sasvim bezumni – dio ih je svjestan Nevilleovog prisustva, noću mu opsjedaju dobro zabarikadiranu kuću, a jedan od njih (Nevilleov bivši kolega, a sada neumrli Ben Cortman) ga doziva imenom. To stapanje vampira i zombija (zombificiranje vampira ili obratno) ostat će u različitim varijantama u popularnoj kulturi prisutno do današnjih dana - sjetimo se primjerice aktualnijih filmova Svjetski rat Z (World War Z, 2013.), franšize Resident Evil (2002. – 2017.), ili književne trilogije Justina Cronina Prijelaz (2010. – 2016.; prema trilogiji snimljena je i televizijska serija 2019. godine).

Dok su negdašnji književni i filmski vampiri (ponikli iz narodnih predaja) bili inteligentni i bogati pojedinci poznatog identiteta i mjesta u društvenoj hijerarhiji (Stokerov grof Drakula i njegove varijante), nakon Mathesona oni su postali skoro pa bezimeno i bezumno mnoštvo, nešto kao bolest sama po sebi, koja više ne vreba naivne pojedince, nego uništava civilizaciju. Ipak, Mathesonovi vampiri, što je posebno zanimljivo, zadržali su neke tradicionalne vampirske karakteristike (od kojih će mnogi kasniji autori odustati): osim što ne podnose dnevnu svjetlost, također ne podnose ogledala (premda se odražavaju u njima), odbija ih miris češnjaka i križ, ubija drveni kolac i sl. Neville, koji je nevjernik, svjestan je neobičnosti situacije: ako je čovječanstvo poharala bakterijska ili virusna bolest, kako se u to uklapaju njihov strah od križa, alergija na sunčevu svjetlost i miris češnjaka i sl.? Da bi to shvatio, razbio onostrane, tj. religijske (i to isključivo kršćanske) implikacije u pojavi vampira, a možda i pronašao lijek, on počinje izučavati knjige i vršiti pokuse.

Tu je karakterizacija Nevillea prilično naivna: kako netko tko nema veze s medicinom, živi sam u razrušenom svijetu i danonoćno se opija, može brzinski shvatiti sve bitno vezano uz imunologiju i virologiju (i psihologiju) i doći do spoznaja do kojih je on došao? I kako medicina prije konačnog sloma civilizacije nije došla do sličnih otkrića? On doduše ima dosta vremena da se posveti knjigama, ali i to je vrijeme ograničeno – priča se zbiva od 1976. do 1979. i od te tri godine, Neville je imao možda godinu dana za sustavno istraživanje. Ali dok bismo naivnostima u razvoju priče još mogli progledati kroz prste (Neville u knjizi, za razliku od nekih ekranizacija, ipak nije pronašao lijek), dotle psihološka karakterizacija Nevilla višestruko zakazuje. On je izrazito plošan lik koji se pokojnih supruge i kćeri vrlo rijetko sjeti i nije niti približno traumatiziran koliko bismo očekivali (suprugu je morao dvaput ubiti i sahraniti vlastitim rukama, dok o sudbini kćeri nemamo nikakvih saznanja) – povremeni flashbackovi i snovi ne popravljaju znatno stvar. No ono što je još fascinantnije i što od muškarca srednjih godina u takvim okolnostima ne bismo mogli očekivati, jest njegova naglašena seksualna frustriranost. Nedostatak seksualnog života gotovo da ga na momente pretvara u bezumnu zvijer sklonu silovanju, što nekako osjete čak i vampirice koje ga iz kuće mame lascivnim pokretima, a koje on danju, dok ih ubija, promatra kao seksualne objekte jedva se suzdržavajući! Pritom nema govora o samozadovoljavanju, koje je u romanu (kojim autor, podsjetimo, pokušava znanstveno objasniti pojavu vampira!) svojevrsni tabu – Neville na to niti ne pomišlja, pa ga podivljali i neutaživi libido polagano psihički nagriza. Roman je nastao u vrijeme izrazitog američkog konzervativizma, no pored ovakve karakterizacije glavnoga lika, teško ga je čitati makar i kao satiru toga doba (poput recimo Planeta djevica Poula Andersona iz 1959.). Uz izraženu mizoginiju i vrlo neobično ponašanje supruge u njegovim rijetkim sjećanjima, kao i gotovo potpunu emotivnu hladnoću, Neville bi u psihoanalitičkom čitanju mogao djelovati kao serijski silovatelj i ubojica žena čija bi priča o vampirima bila kompleksna deluzija. Ovakva interpretacija je možda krajnje napregnuta, ali ništa više od čitanja u ideološkom ključu, kakvo je primjerice, pružio Slavoj Žižek. U knjizi Pervertitov vodič kroz film Žižek analizira „ideološku regresiju“ koja je Mathesonovu priču pratila od izvornog romana pa kroz tri ekranizacije. Prema Žižeku, već je prva ekranizacija, Posljednji čovjek na svijetu (The Last Man on Earth, 1964.) oslabila završetak knjige, jer glavni junak umire u crkvi gdje je sahranio suprugu (simbolički se vraćajući vjeri i obitelji, tj. korijenima); druga ekranizacija Omega čovjek (The Omega Man, 1971.) odbacila je vjersku hermeneutiku, ali se fokusirala na otkriće lijeka i spašavanje čovječanstva u posljednjoj minuti; posljednja verzija, Ja sam legenda (I Am Legend, 2007.) „prelila je čašu izvrćući stvari i otvoreno odlučujući se za religijski fundamentalizam“. Naime, Neville u zadnjem filmu povjeruje u svoju božansku misiju i svjesno se žrtvuje kako bi spasio čovječanstvo (tj. izoliranu ljudsku zajednicu u idiličnom Vermontu): on tako postaje legenda novom (starom) čovječanstvu i sasvim otupljuje Mathesonovu izvornu dosjetku na kojoj se i temeljio roman: u izvorniku Nevillea ubija novouspostavljeno vampirsko društvo za koje je on bio mitološko, legendarno biće, ono koje se kreće danju i ubija ih dok spavaju. Ono što je grof Drakula bio ljudima, to je on postao vampirima i kao takav skončao. U ideološkim mijenama Mathesonove priče površno je moguće pratiti razvoj „američke priče“ kroz desetljeća, pa je posljednja verzija sasvim u skladu s vremenom u kojemu je nastala – Hollywood redovno i sasvim vjerno odražava duh vremena.

Mathesonov je roman postao legendaran prije svega zbog tada originalne priče, završne dosjetke o zamjeni mjesta čovjek-vampir (ulazak čovjeka u legendu, doslovce) i dugoročnom doprinosu vampirskoj literaturi. Utjecaj ovoga romančića vidljiv je u rasponu od literarno ambicioznih ostvarenja poput djela Stephena Kinga i Justina Cronina do trećerazrednog horror-trasha; na razvojnom planu od bezumnih zombija iz klasika poput Noć živih mrtvaca (Night of the Living Dead, 1968.) do razvijenih i osviještenih vampirskih društava (Blade trilogija, 1998.-2004.; franšiza Underworld, 2003. – 2016. i dr.). Možda ne bismo otišli predaleko kada bismo u vampirici Ruth i novom vampirskom društvu s kraja romana vidjeli daleke preteče suvremene romantizirane tinejdžerske cikluse o zaljubljenim vampirskim ljepotanima (Sumrak saga Stephenie Meyer, Bratstvo crnog bodeža J. R. Warda, Vampirska akademija Richelle Mead itd.).

Ali kakogod ga u konačnici interpretirali – kao roman o psihopatskom serijskom ubojici, kao roman o samoći i tjeskobi čovjeka sukobljenog sa sustavom, kao prikaz hladnoratovske paranoje od globalne prevlasti komunizma, ili u suvremenom čitanju, sasvim obratno, kao kritiku globalnog kapitalizma – Ja sam legenda i nakon toliko desetljeća fascinira slojevitošću i višeznačnošću kakva se rijetko viđa u znanstvenofantastičnom žanru i kao takav i dalje je vrijedan pažnje.

Proizvod možete kupiti ovdje.