Program treninga za um

U cjelini, klinička medicina više je napredovala u posljednjih stotinjak godina nego u svem ostatku svoje povijesti. Ne mora čovjek biti doktor da bi taj napredak doveo u vezu s razvojem tehnologije; ono što je donedavno zvučalo kao znanstvena fantastika danas je realnost: od kompjutorizirane tomografije i magnetske rezonancije do srčanih stentova i bioničkih proteza. Što se tiče Hrvatske, suvremene DNK-vragolije sudske medicine, o kojima nas izvještavaju lijepe Amerikanke koje nekim čudom nisu postale holivudske glumice nego baš agentice CSI-a, čak su nas nagnale na to da stvorimo i zgodnu besmislenu riječ 'forenzika' (forenzičan – sudski). No ima i liječničko umijeće svoje ružno pače: psihijatriju. Hipokrat se smatra ocem znanstvene medicine jer je prvi odvukao liječništvo od magije i praznovjerja, odnosno prvi se usprotivio ideji da su za bolest, bilo somatsku, bilo psihičku, zaslužne nekakve tajanstvene demonske sile. Demoni su se u Srednjem vijeku grandiozno vratili na scenu i odbacili znanost onamo gdje je bila u predantičko doba, da bi čovjek, naizgled paradoksalno, baš s prosvjetiteljstvom, koje će donijeti okretanje logici te odalečivanje od pobožnosti i duhovnosti, počeo ozbiljnije pristupati poremećajima svoje psihe. Liječnici posvuda u svijetu polažu zakletvu utemeljenu na Hipokratovim principima, no suštinski danas ipak nismo mnogo pametniji nego što smo bili u njegovo doba. Jer kako uvesti sondu u dušu? Suvremeni psihijatri nemaju druge do na temelju razgovora s pacijentom zbrajati simptome pa u dosluhu sa službenim katalogom poremećajâ prepisivati medikamente koji uglavnom tretiraju simptome umjesto uzroka. Nemamo pojma kako nastaje psihička patnja. Umno zaključujemo da oboljenja poput shizofrenije, bipolarnog poremećaja i depresije nastaju zbog djelovanja genetskih, bioloških i psihofizičkih faktora, što podsjeća na vremensku prognozu: ciklona, anticiklona, ako ne bude kiše, bit će suho. O Emilu Kraepelinu, fizioterapeutu eugenike, i Sigmundu Freudu, treneru Edipova kompleksa, danas možemo misliti što nas je volja, no moramo priznati da su psihofarmakologija i psihologija 20. stoljeća teško zamislive bez njihovih ideja. Možda nam te discipline nisu u stanju zapravo pomoći, ali, pokušavši i s trepanacijom i elektrošokovima, boljeg se nismo sjetili.

Čovjek i njegovi simboli posljednje su djelo Carla Gustava Junga, Freudova »najstarijeg sina«, koje je desetak dana uoči smrti dovršio u suradnji s vlastitim učenicima Marie-Luise von Franz, Josephom Hendersonom, Jolande Jacobi i Anielom Jaffé. Radi se o materijalu pisanom uz priličan obzir prema laicima na području analitičke psihologije, dakle namijenjenom »širokim masama«; učitelj u prvom poglavlju izlaže svoju teoriju, a ovo četvero kasnije je razrađuje, uglavnom uz konkretne primjere iz vlastitih praksi. Jungova misao i pod njegove stare dane zadržava šarm jer on od vlastitih ograničenja ne bježi u dociranje, jasno mu je da je i najbolja teorija samo teorija, da je ljudski duh stadion osvijetljen žaruljom.

Uzimajući u obzir da je zazor od nesvjesnog zapravo strah od nepoznatog, on izvodi jednostavan zaključak: ako ne vjerujemo u to da je postojeće znanje o psihi potpuno, nemamo druge nego prihvatiti to da nesvjesno postoji, a ako nesvjesno postoji, duša ne može biti istovjetna sa sviješću. No to nesvjesno, tvrdi on, nije samo ropotarnica svijesti, nekakvo groblje nagona te minulih i potisnutih događaja i slika, nego živ, zaseban 'entitet', koji je itekako sposoban stvarati nove sadržaje – jer kako nešto iz svijesti prelazi u nesvjesno, tako i u nesvjesnom može nastati nešto što nikad nije bilo dijelom svijesti. Ono je živi paradoks, jer čine ga pozitivan, stvaralački duh (»duh prirode«) i negativan poriv za razaranjem (»zloduh«). Budući da je po samoj svojoj biti ograničeno, nesvjesno najčešće progovara kroza snove, u okviru svojih mogućnosti, odnosno jezikom simbolâ. (Simbola koji nisu isto što i znakovi: smisao prvih uvijek nadilazi njihovo izravno značenje, dok je kod drugih obrnuto.) Onaj koji će se baviti proučavanjem snova trebao bi u vidu imati dva načela: da o snu valja pretpostavljati samo to da se radi o pojavi koja ima nekog smisla te da je san specifičan izraz nesvjesnog. Drugim riječima, snove je vrlo teško shvatiti i svaki od njih valja promatrati kao zaseban fenomen, neodvojiv od ličnosti sanjača i njegovih specifičnih životnih okolnosti. Utoliko i simbole koji se pojavljuju u snovima (kao i njihovu univerzalnost) treba uzimati uvjetno: izvrsno ih poznavati, ali i zaboraviti to znanje čim počne analiza. Pad s visine može upućivati na neizvjesnost, gubitak tla pod nogama, ali i na to da pojedinac precjenjuje svoje mogućnosti.

Jung odustaje od »slobodnih asocijacija«, Freudove metode analize pri kojoj se san uzima tek za početnu točku niza pacijentovih misli-asocijacija koje u razgovoru sa psihoterapeutom vode razrješenju smisla tog sna, te zaključuje kako je potencijalnih seksualnih simbola tako mnogo te u frojdovskoj analizi i nije teško završiti na seksu i potencijalnim kompleksima vezanim za nj. Jung svoje pacijente uporno vraća samom snu; da, guranje olovke u šiljilo može biti seksualna alegorija, ali zašto baš olovka i zašto baš šiljilo? Izložen različitim vanjskim utjecajima, čovjek znade krenuti putom neusklađenim sa svojom individualnošću, što stvara psihički nesklad i uvodi u »krivotvoren život vrlo udaljen od zdravih nagona, prirode i istine«, a snovi su tu da spriječe taj razdor te povrate psihičku ravnotežu. Nesvjesni um funkcionira kao korektiv svjesnog, on je upozorenje iz dubine. Razvoj jastva, tog šireg vida psihe, nutarnjeg vodećeg faktora sveobuhvatnijeg od ja, ovisi o prihvaćanju porukâ nesvjesnog uma i tek svjesno pomirenje s vlastitim nutarnjim središtem dovodi do individuacije, odnosno do potpunog razvoja jastva.

Kroz posebnu vrst simbola u snovima pojavljuju se arhetipovi, koje je Freud prije Junga nazvao arhaičnim ostacima, a koji su iznikli iz Platonovih 'ideja' i Kantovih 'kategorija'. To bi bili ne-individualni elementi sna, oni koji se ne dadu objasniti ničim iz života pojedinca-sanjača. Jung je vjerovao da se radi o iskonskim obrascima, koji izviru iz kolektivnog nesvjesnog, iz nataloženog ljudskog iskustva, i neodredivi su vremenskim, geografskim i rasnim kategorijama, te kao takvi zajednički cijelom čovječanstvu. Reklo bi se: jednostavno su tu. Jung obično spominje četiri osnovna: jastvo (istovremeno središte i ukupnost psihe), animus (potisnuti muški dio u žene), anima (potisnuti ženski dio u muškarca) te sjena (ukupnost potisnutih ideja i želja, razorna zapreka). Tipični su arhetipski motivi junak, kralj, kraljica, djevica, mudri starac, nesložna braća. Npr. Jung zapaža da se mit o junaku u različitim mitologijama, koje nisu imale nikakve međusobne veze, vrti oko vrlo slične, ako ne jednake, priče: junak je skromnog porijekla, brzo se uspinje do moći, pobjeđuje zlo, razvija oholost, e da bi doživio konačni pad uslijed izdaje ili žrtve. Različiti narodi nisu naslijedili iste mitološke motive, ali kao da su naslijedili nagonsku tendenciju da ih stvaraju.

A što je s primitivnim nagonima danas, kad ih naša civilizirana svijest potiskuje dublje no ikad?  Kaže siroti Jung: »Mene se uvijek doimala činjenica da postoji iznenađujući broj pojedinaca koji nikad ne upotrebljavaju svoj um, ako to mogu izbjeći, i jednako toliko onih koji svoj um upotrebljavaju na zaprepašćujuće glup način.« Oprostit ćemo mu to što nije imao priliku čuti kako je netko »skinuo aplikaciju«, no ipak ćemo se složiti s njim, makar potajno, u sebi, jer, naravno, ne možemo »mi« biti ti koji ne upotrebljavaju svoj um – »mi« ne samo da neprestano dumamo nego smo tako skloni introspekciji te redamo vlastite mane kao tablicu množenja. Pa bez zadrške priznajemo da smo ponekad suviše: tvrdoglavi, osjetljivi na nepravdu, posvećeni poslu, iskreni na svoju štetu, skloni vjerovati bližnjima, nepromišljeni, brzopleti... Jasno, nitko od nas penjući se na punoljetnu suprugu ne zamišlja maloljetnu nećakinju, nitko ne zavidi tati te nećakinje na novom ajfonu, nitko ne krade u firmi, ne krivotvori ratni put, ne ide preko reda na bolničke pretrage, ne olajava i ne laže. Ne, to su neke ne-cool mane nekih ne-cool ljudi, onih koji su na društvenim mrežama samo zato što im treba vanjska potvrda da je laž koju žive opravdana. Eto, ako nam se istina koju mi živimo ipak učini preplitkom, možemo je pokušati produbiti Jungom. Umjetna inteligencija praktički nam je postala produžetak pa se njegov nauk možda čini zastarjelim i nadiđenim kao sredstvo psihoterapije, ali i dalje predstavlja solidno opremljenu teretanu za um i kao takav itekako može biti od koristi. Premda u analitičkoj psihologiji pronalazimo malo toga što se može pobiti ili dokazati, ona je sklona mislima otvarati nove drumove. Pa tko zna, možda ajfon jednom bude sanjao nas.