Putovanje na kraj tundre

Čovjek se od drugih oblika života na Zemlji razlikuje i po potrebi da se izražava kroz umjetnost. Svrbi nas duh u ograničenom tijelu. Književnost, kao umjetnička vrsta, u tehničkom smislu na prvi pogled i nije pretjerano zahtjevna: uz papir i olovku, za pisanje je potrebno poznavanje abecede, malo pravopisa i gramatike. I zaista, mnogi ljudi pišu, a neki od njih i objavljuju knjige. Spisateljsko amaterstvo kod romana i kratke priče, amaterstvo u onom danas uvriježenijem, manje ugodnom značenju riječi, može se oglédati i u (nehotičnom) crno-bijelom nijansiranju književnog svijeta i njegovih likova, postupku inače nužnom u bajkama. Autor se još nije dovoljno odmaknuo od ljubavnice koja ga je ostavila, prijatelja koji mu duguje novce, političke garniture koja ga kinji…, pa čitatelju zapravo ne predstavlja književno djelo nego prospekt osvete. Što god da je mučilo Sergeja Lebedeva, on se od toga dobrano ohladio.

Pjesnik, esejist i novinar, po struci geolog, Lebedev je rođen 1981. u Moskvi. Ovo je prvi od njegova zasad dva romana i valja odmah reći – nije knjiga za one koji žele akciju, na sličan način kao što to nije ni, npr., O Junacima i grobovima njegova kolege ne-humanista u književnosti, fizičara Ernesta Sabata. Obojica vole točku-zarez i dvotočku te ne robuju fabuli, obojica u općem mraku razabiru, ili barem ostavljaju dojam da razabiru, kroza sve slojeve postavljene između njih i suštine pojavâ, bićâ i stvarî. No dok kod Argentinca ima i fizičke strasti, glasnih svjedoka protiv solipsizma, makar to bila i mahnita Alejandra, Rus nas prepušta suhom a ipak neodoljivo pronicljivom nutarnjem oku svojeg glavnog lika, koji je gotovo sav um, a gotovo nimalo tijelo, za kojeg je i po život opasna situacija tek metafizička masa, materijal za dumanje. Ako su kod prvog dijalozi oskudni, potonji ih praktički izostavlja.

»Vidio sam da je velika prisila digla gradove, posjekla šume, izgradila ceste i tvornice i probila kanale; no ispostavilo se da prisila nije u stanju dati jedno: onaj napor koji u poslu ulaže čovjek koji ga je slobodno izabrao. A bez tog napora, bez udjela duhovnog rada koji se ulijeva u fizički rad, sve ceste, mostovi, gradovi i obrti drže se samo voljom države koja ih je podigla. I kad je ta volja nestala, otišlo njezino vrijeme, ljudi su ostali s nasljedstvom velikih građevina u kojima – u duhovnom smislu – nisu imali upletene svoje prste; ostali su usred prisilno izgrađenih domova i kolodvora – s gradskim krajolikom, u kojem se nije preobratio, nije pojavio čovjek.«

Analitička zrelost koju (reklo bi se: još mladi) Lebedev demonstrira u prvom svojem romanu, a koju citirani pasus tek u tragovima odražava, za mnoge će literate, amatere i profesionalce, ostati neosvojiv vrhunac. Netko tko tako piše proveo je mnogi sat čitajući, no Lebedev svojeg čitatelja naposljetku izlaže jedino – sebi, i to ne, po svoj prilici, stoga što mu je ispod časti odati poštu starim majstorima, nego jer u njemu kuca svijet suviše bogat da bi ga se dalo nagurati u blebetanje. Sličan dojam u suvremenoj hrvatskoj književnosti ostavlja Dinko Telećan (koji se također prvo čeličio u poeziji), napose u Dezerteru, jer radi se o piscima-gospodi, o autorima kojima ne treba ni rezervacija za šankom ni udivljenost studentarije. Lebedev ne propagira konkretni filozofski pravac, a nije mu stalo ni do razmetanja filozofskim leksikom (nađe se pokoji ‘bitak’), a ipak ispisuje misaoni roman, djelo kroz koje je grehota proletjeti, u kojem svaka riječ ima točno zacrtanu ulogu.

U pripovjedačevoj dječačkoj dobi njegova obitelj kupi vikendicu izvan grada i na izvjestan način posvoji slijepog (došaptavanje sa Sabatom?) starca koji živi u susjednoj kući, a koji sâm navodno nikad nije imao djece. Usputan kao prašina, slijepi starac, tobožnje odmilice Drugi Djed, s vremenom im se počne zavlačiti pod kožu, zauzimati neopipljivo, i dalje gotovo nevidljivo, ali važno mjesto u obitelji. Autor u prvoj trećini romana gradi maglovitu, memljivu, donekle klaustrofobičnu atmosferu, u kojoj čitatelj naslućuje da s Drugim Djedom nešto ne štima: on se bavi pecanjem, no na njegovo pecaroško mjesto nikad ne bi poželio sjesti drugi čovjek; roman je pisan u perfektu pa pripovjedač kaže: »Sad mislim da mu se krv crva, nataknutog na udicu, činila ljudskom krvlju.« Drugi Djed je i kukavica, ako se kukavičluk shvati kao vrhunac egoizma: ne zna čovjek odakle bi ga počeo utopljavati onako ubundanog u kaput i šubaru ljubavi prema samom sebi. On čuva svoje ordenje, ali kaže da u ratu (Drugom svjetskom) nije ni sudjelovao. Njegova naklonost prema pripovjedaču poprima bizarnu, ne pretjerano ugodnu notu; upečatljiv je dio kad mu predloži da ga u vjedru spusti na dno bunara jer da se iz bunara i obdan vide zvijezde. Transfuzijom krvi žrtvuje se za pripovjedača-dječaka i postaje i fizički dio njega. Kad dječak odraste, vraća se u kuću koju mu je ovaj oporučno ostavio, a koju ne želi, jer ona predstavlja samo produžetak sjene Drugog Djeda koja ga bez milosti prati. Pronašavši pisma koja je Drugi Djed dobivao od nekoga iz jednog gradića na sjeveru, pripovjedač će se zaputiti onamo kako bi pronašao autora pisama i eventualno raskrstio i s duhovnim nasljeđem koje mu je ostavio Drugi Djed. A gradić na sjeveru nastao je zbog logora…

Lebedev ništa ne otkriva prije reda. A red je onda kad on odluči da je red. Njegov je tekst njegov teritorij, pun poetski gustih slika: »Svako je dijete bilo u većoj mjeri nečiji brat ili sestra nego što je bio sam.« Ili: »Moja krv je bila starija od mene.« Ili: »Spomen-ploče, koje se ponekad mogu vidjeti na njezinim zidovima, nisu ništa više od podsmijeha jer svaki stan ima više onih koji su istjerani iz njega nego onih koji sad tamo žive.« Ili (o starim udžbenicima koji služe za ogrjev): »Peć u zatvorenoj školi ložimo ruskim jezikom.« I tako dalje. Lebedev se uspijeva i na posve jedinstven način nositi s klišejskim literarnim situacijama kao što su snovi i vožnja vlakom; ne bi vam se trebalo činiti da ste slične opise već čitali na nekom drugom mjestu.

No ima Granica zaborava i pokoju manu. Prije svega, da je nešto kraća, samo bi dobila na snazi. Jasno je da se pripovjedač koji tako duboko proživljava svijet neće zadovoljiti prvoloptaškim rješenjima, ali pojedinu misao, opis i analizu kao da je mogao zadržati za sebe. Uza sve autorovo umijeće i bogatstvo njegova jezika, određena mjesta, koja bi možda dobro funkcionirala u poeziji, u proznoj horizontali jednostavno ubijaju fabulu, koja je ionako vrlo štura. Neki drugi dijelovi, pak, sigurno bi bili sjajan temelj za samostalan esej. I pomalo je zbunjujuće, a zapravo i nepotrebno, da nepouzdani pripovjedač odjednom uskače u cipele onog sveznajućeg. Autor kao da se zaigrao, kao da je to bilo jače od njega, pripovjedača ostaviti jednako preciznim i opširnim i kod dijelova kojima on nije mogao svjedočiti, naime onih iz vremena prije njegova rođenja i onih koje doznaje posredno, iz priče drugih. Ipak, Lebedev je zabio lijep gol. Treba dočekati i prijevod druge utakmice.