Putovi do nebeskog logora

Riječi Ljudmile Ulicke ne zlopate se na papiru. Nema čovjek osjećaj da ih je autorica čupala iz sebe, da im je tijesno ili nelagodno u rečenicama, da bi najradije utekle u drugu knjigu. Ne, baš im paše ondje, u priči o trima (četirima?) generacijama obitelji Osecki. Ulicka partiju otvara iz sredine, s pješakovim dvokorakom ispred kraljice – na pokušaj šuster-mata i ne pomišlja jer uzima da čitatelj nije pacer, svjesna da je kraljica najjača figura, ali i da 'šah-mat' znači 'kralj je mrtav'. Lice joj ne tone u one tragikomične grimase kakve nastaju uslijed ozbiljne koncentracije, jer vi joj s druge strane table trebate da bi odigrala, ne dobila partiju. Čak će vam se s vremena na vrijeme, ako vam se pogledi susretnu, blaženo osmjehnuti, jer kad je itko dobio partiju?

Nakon što je u vrijeme Sovjetskog Saveza najurena s namještenja genetičarke u prirodoslovnom institutu zbog pretipkavanja samizdatâ ideološki nepoćudnog sadržaja, Ulicka se silom prilika obrela u kazalištu pa iz njega zagazila na područje književnosti – prvi roman objavila je s gotovo pedeset godina. No i bez humanističke naobrazbe, ili baš zato što je nema, ona je pripovjedačica s pričom, za razliku od tolikih diplomiranih laprdala s proizvodom. Jakovljeve ljestve, posljednje njezino djelo, na hrvatsko tržište dolaze u izvrsnom prijevodu Igora Buljana, koji je za prijevod Ulickina Zelenog šatora 2018. dobio i nagradu Hrvatskog društva književnih prevodilaca. Jakovljeve ljestve velik su ruski roman (i obimom), ali Ulickina veza s Beatlesima i Stonesima ruske književnosti nije onako čvrsta kako bi se na prvu moglo činiti: nju od psihologije više zanimaju povijest, biologija, pa i geografija, a prisnost s čitateljem razvija više na jezičnoj nego na sentimentalnoj razini.

Usporedno nam izlaže dvije priče, onu o Nori Oseckoj, Jurikovoj majci, i onu o Marusji Kerns (kasnije Oseckoj), Norinoj baki. Kako se priče granaju, Nora i Marusja postupno izlaze iz fokusa i kadar se širi na njihove ljubavnike, muževe, djecu, roditelje. Norinu priču Ulicka pripovijeda izravno, a Marusjinu kroz pisma koja su si godinama slali Marusja i Jakov, Norin djed, a koja Nora pronalazi u Marusjinoj škrinji nakon što ova umre. Za potonju priču autorica je pomoć imala u stvarnoj prepisci svojih bake i djeda pa knjiga, osim intimne slike jednog dijela obiteljske povijesti, nudi i zgodnu skicu društvenih prilika i kulturnih navada s početka 20. stoljeća, kad su si ljudi umjesto internetskih linkova slali prepisane partiture te strepili hoće li uzmoći doći do karte za koncert klasične glazbe. Skicu društvenih prilika, jer Ulicka nije galamdžija; ona će radije šapnuti misao nego drečati parolu, a bjeline između njezinih redaka počesto su rječitije od samih redaka. Posebno elegantna mjesta u romanu ona su gdje se opisuje provođenje ili završetak tjelesnog dijela ljubavne igre.

Svijet je u 20. stoljeću svašta prošao, no Rusija je, zbog veličine, mentaliteta, socijalnih prilika, oduvijek posebna priča; tako je bilo i od Prvog rata i Oktobarske revolucije, preko Drugog rata i Staljina, do raspada SSSR-a i prelaska na otvoreno tržište. Ili: od Majakovskog koji stepenastim stihom agitira za socijalizam do Balabanova koji razbija mit o plemenitoj sjekiri i ikoni ruskog sela. Ipak, Ulicka uspijeva svaku »veliku«, društvenu temu koja joj se nađe na putu podrediti onoj »manjoj«, obiteljskoj. Gdjegdje će spomenuti da je Nora dobila ime po Ibsenovoj drami, jednom od simbola feminističke borbe, ali žene u njezinoj knjizi ne kukaju o zakinutosti za pojedino pravo nego naprosto istupaju i to si pravo uzimaju. Amerika je zemlja slobode, tehnološkog napretka i jazza, ali i polje heroinskih šprica, od kojih će na jednu nagaziti i Jurik. Nora će sinu na telefon slagati da mu je dogovorila odvikavanje u moskovskoj klinici koja provodi nove, revolucionarno bezbolne metode, a onda će sjesti na let preko velike bare i otići po njega. Razumjet će da je bolje da se ovaj neposredno uoči dugog sjedenja u avionu ubode po posljednji put i tako izbjegne krizu, da bi ga kasnije polumrtvog izvukla iz avionskog zahoda.

Jakov Marusji piše da su na fakultetu smanjili kvote za židove te da će, ako želi nastaviti studirati kao redovan student, morati odslužiti barem godinu u vojsci, jer da će time povratiti puna studentska prava bez obzira na svoju vjeroispovijest. Kvote za židove u zemlji koja nije Njemačka? Pa da. Jakov je sa svojom neutaživom željom za znanjem i muzičkim talentom mogao biti pisac, glazbenik, književni kritičar, ali, eto, umjesto toga malo će se, zbog psovke nadređenom tu i sumnjivo označenih dijelova knjige tamo, potucati po logorima. Možda i nije čudno što će Jurik zatvoriti literarni krug tako što će sinu dati baš ime Jakov, koje je nosio i njegov pradjed?

Ulicka je sveznajući pripovjedač, upućen u misli svakog od mnoštva likova, ali i pripovjedač koji se kloni šupljeg moraliziranja te uvažava krvavost ispod kože. Suviše je mudra da bi vjerovala u bajku o crno-bijelom svijetu pa u romanu i nema izričitih pozitivaca ili negativaca. Likovi su samo ljudi koji se pokušavaju snaći, sa svojim vrlinama i manama, bića »manja od sudbine«, a kad se život pomokri po ljubavnom ognju, uključenim stranama jasno je da drukčije nije moglo biti. Tako su i Jakovljeve ljestve roman koji je morao biti napisan, a ne dotirana razglednica iz ministarstva kulture.